U mojoj priči drugi put je teže. Ne znam zašto.
Inače, ja sam Alisa, majka 4,5-godišnjeg Venia i sada već jednogodišnjeg Ariana. Muž i ja odlučili smo se za još jednu bebu. Nakon nekoliko mjeseci razočaranja, na moj 28. rođendan konačno se pojavila još jedna plava crta na testu. Bolji poklon nisam mogla ni zamisliti.
Trudnoća je protekla s manjim komplikacijama. Termin porođaja: 28. prosinca. Mjeseci su prolazili, došao je i 37. tjedan i početak CTG-a. Nakon nekoliko dana počeo mi je pokazivati trudove koje nisam osjetila. I tako, čekala sam i čekala… Prošlo je već deset dana. Strka i zbrka oko Božića, spremanje kuće, bor, darovi, kolači, pripreme za bebu…
Cijele noći sam sjedila, hodala, razmišljala… Ujutro 22. prosinca uputila sam se na CTG, mužu napravila popis za trgovinu da on obavi jedan dio kupnje dok ja ne završim s CTG-om, pa sam imala u planu vratiti se doma i pripremati se za Božić. No, na CTG-u pravo veselje! Ležala sam priključena na „stroj“, a medicinska sestra me je promatrala i u čudu me upitala: „Drago dijete, pa zar te stvarno ništa ne boli?“ Sva zbunjena, rekla sam joj da osjećam neki manji pritisak, ali bolove ne osjećam, na što mi je rekla: „Ne znam što je s tobom, ali ti imaš trudove i itekako bi te trebalo boljeti! Ajde ti lijepo nek' tebe doktor pogleda pa se ti toga riješi.“
Sva u strahu otišla sam u ambulantu na pregled. U glavi su mi odzvanjale doktorove riječi: otvoreni ste četiri članka, beba je spuštena, možete hodnikom lagano do rađaonice…
Strah, sreća, porođaj, Venio, rijeka emocija tekla je kroz mene… Idem roditi! O, Bože!
Pogladila sam svoj trudnički trbuh i rekla: “Sine, uskoro se vidimo.“
U rađaonici kao u rađaonici. Standardni pregled, priprema, pitanja, čišćenje… U devet sati ujutro prokinuli su mi vodenjak, trudova još nije bilo pa sam sat kasnije dobila drip. Počeli su bolovi. Nepodnošljivi. Za razliku od prvog porođaja, ovaj put nisam dobila ništa protiv bolova niti bilo što za smirenje. Možda mi je zato bilo teže.
Mladoj doktorici nije bilo bitno da me smiri pa me je na životu održavala spremačica (ruke joj se pozlatile) koja mi je dala piti, umivala me vodom, držala me za ruku i kroz smijeh me tješila da će uskoro sve biti gotovo.
Trudovi su postali češći i jači. Odjednom su svi bili oko mene. Tiskaj, trpi… i odjednom plač. Mali crnokosi kuštravi anđeo ležao mi je na prsima. Suze, sreća. Rodila sam u 15.05 sati. Kroz glavu mi je proletila misao Nikad više – kao i poslije prvog porođaja. Ali, tko zna, možda ipak jednog dana…
Kući smo došli točno na Božić. Bolji poklon ispod bora nismo mogli dobiti: Arian je pravi Božji dar. Za tu ljubav, za to malo biće sve se isplati. Sva bol s njim je nestala.
Ariane, sreća je imati te i gledati tvoje nasmijano lice. Najviše na svijetu vole te mama, tata i brat Venio.
≈Želite nam ispričati svoju priču s porođaja?
Pošaljite je na e-mail redakcija@stampedo.hr≈
