Priču s porođaja malenog Jakova podijelila je mama Ivana Posilović.
Priča s našim Jakovom počinje kao na vuricu. Bio je utorak, prekrasan svibanjski dan, a moj sada već veliki beban odlučio je najgori dan u tjednu, ponedjeljak, ostaviti iza sebe i počastiti nas svojim dolaskom u utorak. U šest ujutro probudio me kašalj, malo sam se napela i odjednom osjetila da nešto curi. Naravno, ne znajući što je, digla sam se, otuširala i obukla. No drugi put nisam zakašljala, a nešto je curilo niz nogu.
To bi moglo biti to, mislim u sebi, jer noć prije imala sam bolove u trbuhu slične menstrualnima i bila sam u niskom startu za konačan početak naše priče s Jakovom. Zovem supruga da se vrati s posla i da krenemo u bolnicu. I tako u pola osam stojimo pred rađaonicom, pozvonimo, a sestra nas upita zbog čega smo došli. Mislim si, pa nisam bome došla na doručak, al’ dobro, nije trenutak za humor – ipak ću uskoro roditi.
Suprug ostaje vani, a mene primaju u obradu. Objašnjavam svima i rukama i nogama što se događa i da nešto curi iz mene, jer – kad ti je prvi put, nemaš pojma što se događa. I tada kreće naš radni i porođajni dan!
Zaključuju kako je došlo do visokog prsnuća vodenjaka i zato plodova voda otječe malo po malo. Zatim slijedi klistiranje koje, ruku na srce, nije ni bilo potrebno jer se priroda doista pobrine da se tijelo samo očisti. Naime, koliko god to smiješno zvučalo, prethodnu sam noć više provela na WC-u nego u krevetu. Nakon klistiranja i obilaska toaleta premještena sam u predrađaonicu. Tada počinju lagani trudovi koji su totalno nepravilni.
I slijedi čekanje. Svako malo netko dođe, pregleda me i komentira kako mi prvorotkinje nećemo tako brzo. Baš vam hvala – upravo to svaka preplašena prvorotkinja koja leži u nenormalnim bolovima treba čuti – da neće tako brzo.
Anesteziologa neću nikada zaboraviti
Ipak se našla sestra koja me često posjećivala te se uvjerila u intenzitet mojih bolova, pa je inzistirala da mi se da nešto protiv bolova. Dok me filaju sredstvima protiv bolova, trudovi se ubrzavaju i postaju sve bolniji. Nešto malo prije podneva premještena sam u rađaonicu. S vrata vičem kako želim epiduralnu jer je moj prag boli ravan podu. I onda kreće totalno luda stvar!
Izvijam se od bolova, trudovi su sve bliže, a naređuju mi da ležim na boku, jer se tako beba lakše spušta u porođajni kanal. Nakon malo više od četiri sata doktorica me dolazi pregledati, a nakon nje anesteziolog. Tog čovjeka nikad neću zaboraviti! Zbog viška mojih kilograma, konstantno me upozoravao da jednostavno ne zna kako će mi dati epiduralnu. No, najgore od svega nije bilo to što me on upozoravao, pa normalno da me mora uputiti u cijelu proceduru, nego to što me toliko omalovažavao zbog toga, kao da sam ja baš njemu na taj ponedjeljak došla pokvariti dan svojim trudovima i svojim porodom. U jednom trenutku progrmila sam da dovede nekoga tko zna to napraviti.
Sati prolaze…
Na svu sreću, kao što se prije našla srdačna medicinska sestra, sada se uz anesteziologa našao i srdačan medicinski tehničar. Pokušava smiriti situaciju, a ja grizem jezik i mislim si u sebi kako mi je anesteziolog potreban, pa ću ipak prešutjeti. Od podne kada sam primila prvu epiduralnu do pet popodne primila sam ih još četiri.
Oko četiri sata dolazi sestra koja otresito govori kako će ipak pustiti muža u rađaonicu i da unutra može biti dok ja to želim. Dolaze sestre, doktorice… Sad ova boca za ovo, ona boca za ono, mazanje s gelom valjda da se potakne otvaranje. Nitko ništa ne objašnjava. U pet sati promijenilo se ne znam koliko doktora i sestara. Procjena težine bebe bila je 3500 grama. U šest sati dolazi cijeli tim i krećemo s porođajem.
Čeka se trud i onda kreće navijanje kao na nogometnoj utakmici. Ajmo, stisni, tiskaj, jače! I tu kreće deranje doktorice. Prema njoj je cijeli porođaj mačji kašalj. Nakon neuspjelog pokušaja, jer beba se nije spustila u porođajni kanal, ipak odlučuje da ćemo još čekati. Od šest do deset bilo je više pokušaja porođaja. I svaki put ponavljala se ista priča!
Srećom, muž je bio sa mnom, jer mislim da to ne bih izdržala sama. Kako su mi davali hrpu lijekova i pet epiduralnih, a bila sam i premorena, između trudova bih jednostavno zaspala. Negdje oko devet su zaprimili ženu u boks do mene koja se toliko derala. Slušajući nju, počela sam i ja vrištati svaki put kada bi krenuo trud. I tu skidam kapu svome mužu koji je ostao toliko pribran i skretao mi misli. Tih posljednjih sat vremena bilo je najduže u mom životu. Oko deset dolazi ponovno cijeli tim, pregledava me doktorica i kaže kako se sad mora izvesti porođaj jer tko zna kako bismo završili beba i ja.
Trauma za kraj…
Njezine ružne komentare nikada neću zaboraviti. Tko sam ja da išta govorim, moje je da stišćem i šutim. Suprug stoji iznad glave, jedna sestra upire nogama o sudoper, a druge dvije nogama od zid, stavljaju mi laktove na trbuh. Svom snagom stišću bebu prema dolje i navijaju. Svi trudovi zajedno nisu ništa u usporedbi s tim koliki su to bolovi kad ti se tri osobe nasade iz sve snage na trbuh!!! Mislim da su to bolovi koje ću pamtiti cijeli život. Čak bih mogla reći ‒ jedna velika trauma. Stišćući tako i skačući po mom trbuhu, u deset i petnaest navečer napokon se začulo prvo „kme.“ To olakšanje i iščekivanje da ga vidiš, te sekunde traju vječnost. Dok su ga mjerili i vagali, zapravo su shvatili da je sve toliko trajalo jer je malac bio težak 4460 grama. Kapitalac! Dali su mi ga na prsa. Muž i ja gledali smo ga i proučavali. Jednostavno ne vjeruješ i ne možeš doći k sebi od sreće. Držeći ga na sebi, svu sam koncentraciju usmjerila na njega i nisam ni primijetila da sam ponovno stiskala da bih posteljicu izbacila i da me šivaju.
Sve je to prošlo kroz maglu. Proučavala sam svoje dijete i dva sata prošla su u trenu. Sada mogu reći da mi nije nimalo žao zbog sve te patnje, boli, bezobrazluka…. jer kad pogledam unazad, mogu reći da je za Jakova sva muka vrijedila!
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
