Vaš prvorođenac Ivan jako se veselio braci – je li promijenio raspoloženje ili ga mazi i pazi?
Ima ljubomore, ali rekla bih da je zdrava: Ivan je jako pametno dijete pa nam otvoreno kaže kad mu je dosta, i da mu fali mama,tata, maženje… Ali se i mi trudimo da ga ne zapostavljamo. Nitko nije savršen, ali mislim da nam ne ide loše balansiranje.
Doktorovu tvrdnju da stiže sin primili ste s rezervom pošto je u početku informacija bila suprotna. Jeste li možda i uoči samog porođaja bili spremni da „proviri“ mala curica?
Pa i ne, zadnje vrijeme pred porođaj čak su nam tri doktora potvrdila da je dečko, a dobili smo i fotku „dokaza“.
A kako je prošao porođaj? Za prvi ste rekli da je bio savršen – je li se iskustvo ponovilo?
Odlično,hvala Bogu. Sad sam već sve znala, a nije bilo ni iznenađenja, tako da sam u trudovima došla u bolnicu tek kad sam već morala. A ondje me dočekala sestra Slavica koja me nagovorila da ovaj put idem bez epiduralne jer sve ide savršeno i neizmjerno sam zahvalna na tome. Sve je prošlo brzo i bez komplikacija, a oporavak mi je bio deset puta brži nego nakon epiduralne.
Što ste prvo rekli i učinili kada je mali Andrija zaplakao?
Samo sam čekala da mi ga onako malog, plavog i zgužvanog stave u krilo. I samo sam ga grlila i ljubila.
Jeste li uspjeli organizirati da suprug bude s Vama u rađaonici? Koliko je, prema Vašem mišljenju, potpora partnera zapravo bitna u takvim trenucima?
Josip je bio i prvi put i sada, i meni osobno je to neprocjenjivo: bio je divna potpora, a i njemu je to bilo jako važno. Mislim da je to prekrasno iskustvo za oboje.
S Ivanom ste u bolnici zbog gripe ostali čak dvadesetak dana. Kakva je situacija bila s Andrijom? Jeste li „zbrisali“ doma nakon tri dana?
S Andrijom sam bila tjedan dana zbog novorođenačke žutice, i bilo mi je, moram priznati, najteže zbog Ivana koji mi je falio, a i ja njemu. Jer Andrija je bio super, već drugi dan terapije je bio bolje i dobivao na težini. A bolničko je osoblje bilo divno: sestre koje vode brigu o svemu, a ja se samo mazim s bebom i hranim je. Moram ovom prigodom zahvaliti divnim sestrama u Petrovoj bolnici koje su unatoč tadašnjem štrajku bile na raspolaganju u svakom trenutku, svoj posao radile kao da imaju predsjedničku plaću, pomagale kod dojenja i svega drugog, tako da nismo ni trebali patronažu nakon tih tjedan dana u bolnici.
I kako su prošli ti prvi dani? Tko Vam je najviše uskakao ili niste odustali od odluke da to vrijeme provedete sami? Vjerujemo da nije jednostavno imati petogodišnjaka i novorođenče u kući…
Muž, naša djeca i ja – meni najdraža kombinacija. Ne bih si mogla priuštiti da te prve dane budemo sami, da nemam muža koji je spreman podijeliti sa mnom i preuzeti na sebe velik dio brige oko djece i oko kućanstva. Bio je rastrgan između posla i svega, ali nam je puno značilo da mi stvorimo sami neki svoj ritam prije nego što nam gosti počnu dolaziti. A kako Ivanu ne bi bilo dosadno, te prve dane jako je potegnula naša draga prijateljica Alica, koja bi njega i svoju Tiju vodila u kino, na izlete i slično. A Ivan je kod njih kao doma, tako da se nije osjećao odbačeno, nego je jedva čekao ići na igru.
Je li Andrija vrckav i nemiran kao što je bio i u trbuhu?
Andrija je super beba, ima malo grčića tu i tamo, ali je jako dobre naravi i većinu vremena ili jede ili spava.
Uspijete li malo odspavati? Koliko mu se često mijenja ritam ili mu Vi pokušavate napraviti kakav raspored?
Ne namećem mu ništa jer mislim da je još malen; jede kad god traži; kad je za „razgovor“, malo gugućemo; ako neće sam zaspati, uljuljkam ga, i tako. Ali tako je dobar da nemam zasad što nametati.
Mislite li da je uopće moguće odgajati tako male bebe?
Možda, ne znam. Ivana smo počeli "trenirati" tek s nekih sedam mjeseci da zaspi sam kad ga legnemo, i to je prošlo uspješno i do danas ostalo tako. Mislim da ni Andriju nećemo do kojih šest-sedam mjeseci pokušavati, dotad neka bude mala bebica.
Što Vi kažete na tvrdnje naših starih da ne treba previše nositi bebe jer će se tako naviknuti na ruke i razmaziti?
Ako i je tako, pa neka, vrijeme ionako leti, i brzo dođe vrijeme kada se prestanu maziti i dolaziti roditeljima u krevet kad ružno sanjaju, a ja ih se želim nauživati tako malih, i puno ih grliti i ljubiti, nositi, maziti…
Ne sumnjamo da i Vaši sinovi uživaju u tome. Jesu li i po čemu slični ako se prisjetite Ivana kao dvomjesečne bebe?
Ivan se dosta mučio: najprije bolnica, pa doma grčevi, od kojih bi jadan bio plav – uzalud je bilo i nosanje i masiranje. U hranjenju je bio mali halapljivko koji je jeo brzo, često se budio… Andrija je dosta miran, grčići izgleda nisu tako bolni, jede dugo i polako, bolje spava noću…
A fizički, nalikuje li svaki dan na nekog drugog ili se točno vidi da je mamin ili tatin?
Svatko govori svoju varijantu: na ovog je, na onog, a meni je najsličniji mom bratu Anti, pogotovo nos koji izgleda kao mala smokvica.
A kako se Vi osjećate? Ima li dana u kojima pucate od sreće, ali i onih kada biste „pucali“ na sve oko sebe?
Puno bolje i smirenije nego prvi put, sigurno i zbog „suradljivije“ bebe, ali i zbog toga što smo sve to već prošli pa je lakše. Prvi put su me jako živcirali silni „dobronamjerni“ savjeti, zato sada radije ''hendlamo'' sve sami nego da mi netko govori što i kako bismo trebali, a i naučila sam primjenjivati onu „na jedno uho unutra, na drugo van“.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju magazina Mama&Beba br. 87
Nije dozvoljeno kopiranje i/ili prenošenje fotografija i sadržaja bez suglasnosti vlasnika portala.
