Ovih sam dana baš nešto iscrpljen tropskim vrućinama, poslovno zgužvan i kronično patim od nedostatka vremena.
Kad napokon stignem doma nakon napornog radnog dana najslađi mi je ritual, nakon tuširajućeg osvježenja, uzeti u ruku daljinski (to je moja duda varalica), udobno se smjestiti pred mali ekran i započeti sa svojom opuštajućom meditacijom.
Taman kad su se teški kapci počeli sklapati dolazi do mene moj mali nasljednik. Bogato naoružan slatkim pogledom i nježnim glasićem milo me zapita – tata, idemo se malo van igrati?…znoj se cijedi, krevet zove, tek mi se glava počela bistriti od kakofonije zvukova i informacija od proteklog dana i jedino što mi u tom momentu odgovara je da me puste svi na miru…istog trena kad sam to pomislio i umalo oslobodio iz usta sebičnu rečenicu – ne mogu sada, daj mi malo mira – dolazi do brzog otrežnjenja – pa što je meni?…ne da mi se sada dok me želi i treba, a dat' će mi se kad mu više neću biti potreban…da, ziher…zaboravljam umor, brzo oblačim tenisice, uzimam loptu i bočicu vode i samuvjereno progovaram – 'ajde, što se čeka, tko zaaadnji maagaaraac!
Iskoristi dan…
Ma sve može pričekati osim dječje želje da provede vrijeme sa roditeljima. Ta želja nema alternativu i ne poznaje negaciju. CARPE DIEM – sjetim se, a u skladu s time sjetim se i činjenice da sve što propustimo sada dok su još mali nikada više nećemo moći nadoknaditi. Kad jednog dana odrastu više im nećemo biti toliko potrebni i stoga nam valja koristiti taj blagoslov da nas netko iskreno treba.
Vrlo je važno biti prisutan u svim fazama odrastanja – od mijenjanja pelena i puzanja do razgovora o prijateljima, sportu, muzici i dečkima/curama.
Djeca brzo rastu, a u toj brzini ponekada mi roditelji ne uspjevamo hvatati ritam. Ne stignemo se niti pošteno nauživati u radostima koje pružaju male bebice, a već se nađemo za kuhinjskim stolom u razgovoru sa promuklim pubertetlijama kojima treba novaca za samostalni izlazak s društvom u kino.
Najteži, ali i najljepši posao
Biti roditelj nije lako, ali nema težeg „posla“ na svijetu koji bi mogao biti ljepši od roditeljstva. Mi kao odgovorni starci trebali bismo ih podučiti kako se nositi sa „raljama života“ i pokušati im objasniti osnovna „pravila životne igre“. Neke stvari prenose se s koljena na koljeno i tu svakako spada i naše životno iskustvo. Moramo se potruditi i odraditi taj dio najbolje što znamo.
U toj brzoj životnoj utrci, u modernom svijetu u kojem živimo, i u kojoj mnoge prepreke stoje pred nama roditeljima nije uvijek moguće ostvariti sve što se od nas očekuje. Roditeljstvo se katkada graniči s naporima vrhunskih sportaša. Za uspjeh u svakom sportu potrebno je puno odricanja, treninga i discipline. Slično/isto je i kod roditeljstva. Što više ljubavi i vremena uložimo u svoju djecu to je veća vjerojatnost da će naša djeca stasati u mentalno zdrave osobe, dobre ljude realnih stavova, plemenite osobe bogate znanjem i spoznajom kako da iskoriste svoje potencijale na najbolji mogući način.
Uložite puno – vratit će se puno više
Svaki trenutak proveden s djecom je neprocjenjiv (za sve ostalo navodno je zadužena jedna kreditna kartica). Uživajte, unesite se bezrezervno u svaki trenutak odrastanja i uložite maksimum ljubavi kojom raspolažete – prije ili kasnije sve će vam se višestruko vratiti, a vaša sjećanja i uspomene bit će vrjednija od bilo čega materijalno procjenjivog.
Ovih sam dana baš nešto iscrpljen tropskim vrućinama, poslovno zgužvan i kronično patim od nedostatka vremena…nema veze – ja sam tata i obožavam taj „posao“!!!
