MAMA:
Kad je test za trudnoću pokazao pozitivno, sreći nije bilo kraja! Iako tada nezaposlena, trebala sam za šest mjeseci početi raditi posao svojih snova (nastavnica ekonomske grupe predmeta u Prvoj ekonomskoj školi u Zagrebu).
Niti jedanput nije mi prošla kroz glavu pomisao da to dijete ne želim, jedine misli koje su bile prisutne bile su: Bit će i drugih poslova… Od cijele euforije prvo sam smišljala na koji način reći tu divnu vijest suprugu.
Napravila sam mu najfiniju tortu na kojoj sam nacrtala tri lika: mamu, tatu i bebu. Kada je Tomislav došao s posla u vrijeme kao i svakog dana, dočekao ga je ručak, ali i iznenađenje na kraju.
Morao je zažmiriti, a ja sam donijela tortu s upaljenom svjećicom i rekla kako prvo treba puhnuti najjače što može prije nego što pogleda o čemu je riječ (i prije puhanja, naravno, zaželjeti želju).
I tako je on zaželio želju koja mu se obistinila nekoliko mjeseci kasnije. Bila je to predivna trudnoća, bez općepoznatih slabosti, trbuh nije bio jako velik, beba se lijepo razvijala, ja sam se osječala odlično i svakodnevno uživala u dugim šetnjama.
Čak sam i onaj savršeni posao dobila u 6. mjesecu trudnoće i nije mi bilo naporno niti teško, dapače, blistala sam, a kolege dandanas komentiraju kako mi osmijeh nije silazio s lica. Trudnoća je zapravo bilo moje najljepše razdoblje života prije ovog divnog stvorenja koje se upravo igra pokraj mene.
Na sam termin 28.11.2013. počeli su trudovi. Dok su bili slabi, još sam se uputila do obližnje trgovine kupiti čokoladu za kojom sam žudjela. No počeli su sve jači i jači, bolniji i bolniji trudovi.
Nakon što sam se spremila kao za izlazak, a ne za porođaj, probudila sam supruga u 1 sat u noći i rekla mu kako je vrijeme, da ja više ne mogu. Tada su trudovi već neko vrijeme bili u razmaku od 5 minuta.
On se ekspresno ustao i krenuli smo prema Vinogradskoj bolnici. Do bolnice nam je trebalo nekih pola sata, ali prošlo je vrlo brzo i bilo je bolno. Suprug me je nasmijavao cijelim putem i bio mi velika podrška. No u bolnici se nisu složili da je vrijeme za Vitin izlazak, pa je tako Vito došao na svijet tek 29.11 u 17.22 sata.
TATA:
Pripremu za sam porođaj odrađivao sam mnogo ranije i, da budem iskren, nakon što su mi prijatelji prepričavali sam porođaj, jednostavno nisam želio biti prisutan.
Ali Nina je željela da budem s njom i da joj pomognem, i naravno da to nisam mogao odbiti. I bilo je potpuno drugačije.
To su trenuci koje ću pamtiti do kraja života, jednostavno ne mogu opisati koliko se emocija prožimalo u meni. Kako je supruga bila u bolnici cijeli dan, oni su ju hospitalizirali i rekli mi da idem doma, da će me zvati kad bude vrijeme.
Grozan osjećaj: ona se pati u trudovima, a ja ne mogu do nje da ju zagrlim, utješim..
Napokon je došao i taj trenutak njihova poziva, negdje oko 13 sati, i ja sam doslovno „doletio“ u bolnicu. Odveli su me do Nine, koja je ležala na boku u rađaonici. Savijala se od trudova tj. od bolova, lice joj je bilo jako iscrpljeno, blijedo, samo je vikala kako ne može više.
E, to je trenutak koji bi svaki suprug trebao proći sa svojom ženom da ju nauči voljeti i cijeniti još i više. Teško mi je bilo gledati ju takvu jer je ona uvijek nasmijana i optimistična, a sada žena koju volim više od života – pati.
Babica mi je pokazala na monitoru neke otkucaje te mi je objasnila kako je djetetu još gore, da dijete proživljava još veće bolove. E to mi je bilo previše. Samo sam čekao da sve to već jednom završi.
Kada je Nina primila epiduralnu, jednostavno je oživjela, vratio joj se osmijeh na lice, no sada je nju mučilo kako se naše dijete pati. Svako malo bi netko od doktora došao provjeriti Ninu i samo smo čekali trenutak da kažu „e to je to“. Iz ostalih boksova čuli su se vrisci žena, jaukanja, stenjanja… uf, odmah se naježim.
Ali eto, iza 17 sati, Nina je bila otvorena 10 prstiju, i započeo je porođaj koji je trajao – ravno pola minute! I babica je izvadila mojeg sina! Nešto sićušno, tamno, balavo… Nisam se ni snašao a već su mi dali škare u ruke kako bih prerezao pupčanu vrpcu.
Nisam znao radim li to ispravno, a oni su se šalili kako, eto, jednog ću mu dana moći reći kako sam ga ja odvojio od mame. Prvi osjećaj bio je šok i nevjerica, čekanje da kažu kako je sve u redu.
Čuo sam: APGAR 10/10, 50 centimetara i 3220 grama. To je to, sve je u redu. Nakon što je Vito došao na svijet, odmah su ga stavili Nini na prsa, a mi smo se pogledali i kao da smo telepatski razmijenili nekoliko rečenica. Naš sin! Da! Što je ovo? To je on! Kako je to malo biće.
Čim su ga prislonili Nini na prsa, on ju je uhvatio za prst. Onim svojim malim prstićima obgrlio je njezin kažiprst (a to i danas radi – tako se umiruje i uspavljuje).
Nakon par trenutaka babica ga je uzela i pitala me hoću li ga primiti. Ja sam zanijemio, i baš kad sam se spremio reći da ne bih, da me je strah, on se našao u mojem narjučju. Moj sin! Malena štruca u mojem je narjučju nakon tolikih mjeseci iščekivanja i maštanja.
Dugo sam maštao kako će izgledati, a eto sada je u mojem narjučju – najljepša beba koja postoji. Moja beba. Naša beba.
Pogledavao sam malo Ninu, malo njega, i mislio si: Koji sam ja sretnik! Eto me s dvoje najvažnijih osoba u životu. Ubrzo nakon toga smo Nina i ja bili smješteni u nekom boksu do rađaonice, mali je bio na njezinim prsima i počinjao sisati, a ja sam bio s njima.
Dva sata sam tako sjedio promatrajući njih dvoje, osjećaji se ne mogu riječima opisati… Vrijeme je prošlo kao u sekundi, i već su me „tjerali“ da odem. Odlazim. Kamo? Bez njih više nikud. Nisam znao jesam li sretan ili tužan: sretan zbog činjenice da je Vito napokon došao na svijet i oboje su dobro, ili tužan jer više ne mogu biti s njima.
MAMA:
Tri dana u bolnici brzo su prošla, upoznavajući svoje dijete i svaki njegov dah. Nakon dolaska kući osjećala sam kako je sve na svom mjestu. Odmah smo se prilagodili na novu situaciju, malu bebu u stanu. Vito je lijepo i brzo stasao u pravog dečkića, i eto ga sada sa svojih 19 mjeseci – pravi je mamin i tatin mali zvrk.
TATA:
Osim sudjelovanju na samom porođaju, upoznajući to dijete shvatio sam da želim sve vrijeme provoditi s njim.
MAMA:
Znam reći kako živim obiteljsku idilu: imam muža kojeg obožavam, zdravo dijete, posao koji volim, skladnu obitelj.
Nije li to cilj života? Naravno, ovo dijete je uvelo u naš život posebne osjećaje, radost i veselje svakog koraka, pokreta i svake progovorene riječi ili mrmljanja koje postaju riječi.
Upotpunio je supruga i mene na poseban način te je trenutačno apsolutno najglasniji muškarac u kući.
Proširenje obitelji? Naravno, s vremenom, bilo bi lijepo da sada jedna princeza ušeta u naša srca, da izjednačimo prevlast muškaraca, ali ako dođe još jedan dječak, sreći neće biti kraja.
Čekamo i vašu priču s porođaja na e-mail: redakcija@stampedo.hr
