S djecom je, nije tajna, ponekad teško, ma koliko god to lijepo bilo. Zahtjevna majčinska uloga od žena iziskuje svaki atom snage, potpunu predanost i stalnu akciju. I to nije lako.
A kada sve to isto morate obavljati iz kolica – što onda? Mama Maja Mihelčić iz Rijeke rekla bi vam – ništa to ne mijenja! Jer upravo to ona i vjeruje i tako živi. Kako se kao majka troipolgodišnje djevojčice Tine bori s raznim izazovima i kako uspijeva neprestano imati osmijeh na licu, ispričala nam je u priči koja je pred vama…
Foto: privatni album
Suočavanje s invaliditetom
E tada je nastupio drugi dio. Suočavanje s činjenicom da više nikada nećeš samostalno hodati. Da nećeš ustati, da ne možeš napraviti ni jedan korak da nešto dohvatiš. Hoćeš obući čarapu ‒ ali kako kad ne možeš podignuti nogu? I tako još niz „sitnica“. Pa se ti suoči, pomiri s tim. Nije bilo lako. Pokušavala sam sve i svašta, i ja i moja obitelj. Razne aparate, bioenergiju, akupunkturu, vježbe, ne znam što nismo pokušali. Uvijek se nadaš da ipak negdje nešto postoji, da ovo nije trajno stanje. Bilo je tu puno truda, rada, a najviše potrošenih novaca.
I onda dođe jedan dan kada shvatiš da je to to. Nema natrag, stanje je kakvo je, i sad ili ga prihvati ili nestani.
Nakon te neke faze, krize, traženja i ne znam čega još, u međuvremenu jednostavno naučiš živjeti u stanju u kakvom jesi. I izvlačiš iz svega najbolje što možeš.
I prije sam živjela vrlo aktivno, čak sam i tijekom oporavka imala dobar društveni život, a onda je bilo vrijeme da se tako i nastavi. Prijatelji i obitelj su mi bili zaista velika podrška u svemu. Bez njih bi bilo puno, puno teže. Ja ispočetka nisam htjela ni otići na plažu, voziti auto, sve mi je bilo „bez veze“ jer ne mogu hodati. S vremenom sam upoznala dosta drugih ljudi s istom dijagnozom. Oni su mi bili velika motivacija da idem dalje. Svi odreda bili su društveno aktivni, imali obitelji, bavili se sportom, radili…
Pa, rekoh, onda mogu i ja. Od svakoga sam dobila manji ili veći vjetar u leđa. Upisala sam se na fakultet, na trećoj godini shvatila da pravo nije za mene i odustala. Bavila sam se atletikom, puno trenirala, putovala. U međuvremenu sam bila vrlo aktivna u jednoj udruzi za osobe s invaliditetom. I danas sam tu, ali malo manje aktivna. Na tom području mislim da sam jako puno dala od sebe, najviše svog vremena. Ali po prirodi sam takva, aktivist, pa kad sam vidjela s kojim se nepravdama i banalnim ograničenjima moraju nositi osobe s invaliditetom, jednostavno nisam mogla sjediti skrštenih ruku.
Dogodila se Tina
U međuvremenu su bile tu i dvije dulje veze, ali nije to bilo to. Upoznala sam sadašnjeg nevjenčanog supruga sasvim neočekivano ‒ baš kad sam bila odlučila da mogu biti i sama, jer što mi netko treba.
Jednostavno sam prvi put rekla: Ok, to je to. Sada može. Sve se nekako posložilo. Trudnoća je prošla iznimno dobro iako sam, naravno, i ja imala raznoraznih strahova. Već sam ranije upoznala više mlađih cura s dijagnozom paraplegije koje su majke jednog djeteta, dvoje djece ili više djece. Znači, s te strane ne postoji neka prepreka.
U rodilište sam došla tri tjedna ranije i trebala sam ondje ležati da im budem na oku, za svaki slučaj. I dobro da jesam jer su me nakon tri dana uhvatili trudovi i odoh ja na dogovoreni carskin rez. Sve je prošlo u najboljem redu.
Rodila se Tina: 49 cm duga, 2750 teška, sitna, ali sve odlično. Ja sam se dobro oporavljala,tješila sam druge mame da je to zato što sekrećem sjedećki pa nema dodatnih bolova barem dok sjedim.
Izazovi majčinstva
Nešto kao da ima ručku na leđima. Iako možda zvuči pomalo nespretno, kao da bi me netko mogao optužiti za maltretiranje djeteta, uvjeravam vas da mojoj Tini to nije bio nikakav problem!
Uglavnom, prije vrtića smo imali još jednu dadilju, našu Andreu ‒ najbolju na svijetu. Ona je čuvala Tinu godinu dana. Tako smo mogli i zajedno u šetnje, a i meni je bilo potrebno malo vremena za sebe i svoje obveze. S nešto više od dvije godine Tina je krenula u vrtić, privatni, s manje djece ‒ i jedva se priviknula. Više od mjesec dana nije jela apsolutno ništa u vrtiću i bila je užasno bijesna na nas kad bi se vratila kući.
Prvih pola sata doslovno je plakala i vriskala, poslije bi bilo dobro. Jedan dan je ujutro uzela svoj ruksak i rekla: „Mama, ja idem“ ‒ i od tada nema problema, obožava vrtić. Ima jedan vrlo specifičan karakter i kod nje nema popuštanja, uvjeravanja, zavaravanja. Vrlo je samostalna, jednim djelom vjerojatno jer sam ja ograničena u kretanju, a drugim dijelom jer baš sve želi sama.
Treba se nasmijati…
Rekoh da ćemo ići ubrzo, a ona kaže: „Ok, samo moramo smisliti kako ćemo tebe prebaciti.“
što ju ja ne mogu učiti skijati, sanjkati se s njom, hodati po šumi, skočiti na barku… ali tu nema izbora. S druge strane, ima toliko toga što možemo i radimo zajedno, tako da uspijemo nadoknaditi sve. Možemo se šetati, plivati, voziti bicikl i sve što zapravo rade i drugi roditelji s djecom. Nekada su se i meni čudili kako funkcioniram, a neki se vjerojatno dandanas čude. Ne susreću se ljudi često s osobama koje imaju oštećenje leđne moždine, ali nažalost sve ih je više, pogotovo mlađih, pa je tako i tih nekih čuđenja sve manje. S druge strane, kod nas je za kretanje i veću društvenu vidljivost istih tih ljudi vjerojatno najveći problem arhitektonska nepristupačnost.
Nismo još uvijek zemlja koja unatoč zakonima i propisima omogućuje pristupačnu okolinu, pa tako uvijek naiđeš na stepenicu, dvije ili dvadeset dvije. E, tada trebaš pomoć i uvijek te netko mora tegliti.
No usprkos tomu, mi se sretno kotrljamo ‒ zajedno s moja četiri kotača. Funkcioniramo odlično i jedino što bih mogla poželjeti za nas troje je da nam zauvijek bude ovako kao što je sada.
