Nekad davno, tamo u nekim još studentskim danima, znala sam nekolicinu ljudi koji su odlučili određeno vrijeme provesti u Velikoj Britaniji.
No, vratili su se puno prije očekivanog. Svi s istim objašnjenjem – da je hrana bila toliko očajna da to nisu mogli podnijeti…Tada mi se to čini kao najjadniji izgovor ikada.
Doduše, u to vrijeme mi je super obrok bila tuna iz konzerve i tjestenina. No, s obzirom da već neko vrijeme, pa čak i prije trudnoće i Mistera, toliko uživam u kvalitetnom jelu sve manje od nečeg čega se ne bi posramili Oliver ili Ramsay čini se kao kazna.
E, pa u tom trenutku života UK možda i nije najbolja opcija. Daleko od toga da ovdje nema vrhunske kuhinje. Problem je u tome što jednostavno nije svima dostupna. Kao i sve ovdje i hrana je podijeljena u klase.
A razlika je… o da, razlika je tolika da mi je u potpunosti jasno zašto bi se netko tko uživa u hrani vratio u Hrvatsku.
I tako dok smo u Zagrebu velike šopinge obavljali u Interšparu, one brzinske u Lidlu (nakon što smo shvatili da je povrće i voće na tržnici Špansko identično onome iz Lidla ali naravno u zapaprenoj varijanti) i tu i tamo, s obzirom na vegetarijanca u obitelji hodočastili po Bio&bio, najveća radost definitivno je bilo apsolutno sve iz vrta mame moje šogorice.
Dakle i doma smo oduvijek pokušavali koordinirati cijenu i kvalitetu. To je bilo prije deset mjeseci. Onda nas je put doveo u predivnu zemlju, gdje nam je trebalo neko vrijeme da shvatimo kako većina namirnica koje kupujemo, a da su nam cjenovno prihvatljive do te granice nema okusa da smo se počeli brinuti dobivamo li uopće išta iz te hrane.
Naime, Velika Britanija je poprilično slojevito klasno društvo, što se očituje u svim sferama tog društva. Tu su nezamislivo bogati, dobro stojeći, kvazi srednji sloj, i sirotinja.
Sukladno tome postoje dućani u koje vas pa možda čak neće ni pustiti, a znak za uzbunu će biti ako pitate za cijenu nekog artikla, oni u kojima kupuje viši sloj i sve ostalo. S time da i to sve ostalo ima par kategorija.
Tako na primjer trake za depilaciju možete dobiti za 10 kuna. Ne vrijede ni lipe ali može ih se naći. Zatim za 30 kuna. Te su mrvčicu bolje, ali ne ispunjavaju svrhu. Idući cijenovni prag je 100 kuna za Veet trake za depilaciju koje u Zagrebu koštaju ako se dobro sjećam oko 40 kuna. Zašto su ovdje više nego duplo skuplje? Zato jer postoji porez na sve proizvode koji nisu britanski (ne nužno, ali u ovom slučaju znatno kvalitetniji).
Isto pravilo primjenjuje se i na hrani. Možete kupiti 'basic' varijantu njihovih marki – jednostavnog pakiranja i prolaznog okusa. Onda ta ista marka ali u 'premier' varijanti za onu bolje stojeću klasu ili pak kvazi srednji sloj, ako kao mi odlučite da kupovati piletinu bez okusa nema smisla te da je za neke stvari ipak bolje izdvojiti više.
Sve u svemu trebalo nam je neko vrijeme da pohvatamo na čemu se može štedjeti te za koje prehrambene artikle je bolje glumiti da pripadamo višoj kasti. Naravno postoji i ovdje nekoliko verzija naših dućana sa zdravom hranom, ali njihove su cijene daleko iznad dosega obitelji s jednim primanjem.
Ono što još uvijek pokušavamo prokljuviti je zašto nema 'normalnih' kobasica i salami, zašto je tofu u bilo kojoj varijanti identičnog okusa (bio on dimljen, pikante ili s bosiljkom), a u restoranima svi toliko papre hranu da za jednu osobu ne-tolerantnih osjetnih pupoljaka na ljuto, obrok van kuće se svodi isključivo na 'fish&chips'. Iako se ovo posljednje odnosi samo na škotski dio Ujedinjenog kraljevstva s obzirom da u Irskoj nemaju tih paprenih običaja.
Sve u svemu, unatoč opasnosti da zvučim kao najrazmaženija osoba ikad, priznajem kako su neki od najdražih nam trenutaka dolasci poštara koji nosi paket od Misterove 'babi' (bake) iz kojeg se još i prije nego otvorimo vrata osjeti miris zimske salame i dimljenog tofua.
I odmah da se opravdam iste takve pakete od svojih obitelji primaju apsolutno sve mame koje smo do sada upoznali a da su ovdje doselili bilo iz Litve, Cipra, Rumunjske…
A možda nam svima u biti samo nedostaje onaj vikend ručak kod babi….
