Drage moje majke i trudnice, kao i uvijek u životu, početak je jako težak, a tako je i ovoga puta – s mojom pričom. Naime, ja sam Emilija i ispričat ću vam što sam doživjela u protekle dvije godine. Muška punoljetna osoba koja će se pojavljivati u mojoj priči je Samuel – prije dvije godine moj dečko, danas moj muž.
No, krenimo redom. Voljelo se dvoje mladih…
Roštiljada je kriva za sve
Prije dvije godine, kad nas je prijatelj pozvao na prvosvibanjski rođendan i roštilj, u mom je tijelu već nekoliko dana bilo nekako čudno. S obzirom na to da se nikad prije nisam tako osjećala, u mojoj se glavi upalio alarm. Crv sumnje me je izjedao i nije mi dopustio da se olako upustim u avanturu jedenja ćevapa i ispijanja pivice. Morala sam provjeriti jesam li (možda nekim čudom) trudna.
Otišla sam u kvartovsku ljekarnu i kupila test za trudnoću, a za svaki slučaj i jedan analgetik (ako je lažna uzbuna). Vidjevši me na prvi pogled, ljubazna djelatnica ljekarne savjetovala mi je da pričekam s analgetikom i prvo napravim test (bila je jako ljubazna, pa otad kupujem sve kod nje).
Kao što i pretpostavljate, analgetik nisam popila. Zamijenila sam ga Prenatalom i na rođendanskom roštilju našeg prijatelja jela ćevape bez piva – samo s lukom.
Nakon potvrde da sam u drugom stanju, svima smo objavili sretnu vijest. To je, naravno, za sobom povuklo i vjenčanje. Na prvom pregledu kod ginekologa bila sam trudna punih sedam tjedana. Termin porođaja određen je za 29. prosinca 2011. No, o tome nisam previše razmišljala. Ispred mene je bio zahtjevno razdoblje – radila sam, dobro se osjećala i bila fokusirana na planiranje vjenčanja (u pet minuta dogovorili smo mjesto vjenčanja i odredili datum: 16.7.2011.)
Pripreme za proslavu ljubavi
Moja trudnoća tih je dana bila u drugom, čak trećem!, planu jer je u međuvremenu šogorica rodila i podarila mi trećeg nećaka – moje malo slatko kumče. A i bili smo svjesni da u samo dva mjeseca moramo organizirati svatove i svakodnevno raditi. Uz brzi tempo i puno rada – uspjeli smo!
Naše vjenčanje bilo je ludo i nezaboravno u pravom smislu riječi. Izašli smo iz nametnutih okvira te zbog mojeg stanja i praktičnosti, nismo imali paradu voženja svatova od mladoženje do mlade pa do mjesta vjenčanja. Uzvanike smo jednostavno pozvali na isto mjesto gdje smo organizirali najbolji tulum te godine. Prijatelji, rodbina, osoblje, DJ… sve do najsitnijeg detalja bilo je savršeno, sve je radilo u našu korist. S obzirom na to da sam ipak bila malo „sporija“, za uzavrelu atmosferu na svadbi pobrinuli su se naši fenomenalni kumovi, Dražana i Filip (ljudi, ako trebate nekoga da vam nosi atmosferu, dat ću vam njihov broj – iznajmljujem kumove). Uglavnom, plesalo se, pjevalo, pa čak i skakalo. Da, da i ja sam skakala, nije bilo šanse da me obuzdaju. Ipak, to je bilo moje vjenčanje. Vidjevši me što radim, majke i bivše trudnice prilazile su mi i pokušavale me malo obuzdati. No, na krilima ljubavi i hormona nisam mogla stati. Bila sam vesela i party je bio tako dobar da jednostavno nisam mogla stati.
Stigli su i prvi problemi
Nakon tri dana plaćenog dopusta za vjenčanje, vratila sam se na posao. No sljedeća, redovita kontrola (bila sam 17 tjedana trudna) za mene je bila šok – doktorica je naredila mirovanje. Izrekla je tu riječ koje sam se najviše bojala. Od silnog skakanja i zabavljanja Luka je poželio proviriti van. Ali na moju sreću još ništa nije mogao vidjeti, samo sam se malo počela otvarati. No, bio je to znak da se moram smiriti i usporiti. Nisam paničarila, znala sam da će sve biti dobro ako budem slušala savjete liječnika.
Počelo je bolovanje. Vani je bilo jako vruće, sve je gorjelo. Samuel je radio, u Zagrebu nigdje nije bilo ni žive duše – svi na moru, a ja kod kuće, mirujem. Iz žestokog ritma u kojem sam radila, planirala vjenčanje, bila u pokretu, našla sam se sama u četiri zida! Bilo je za poludit od dosade!
Učlanila sam se u knjižnicu, čitala krimiće i knjige poput Što očekivati u trudnoći. Dani su prolazili i počela sam razmišljati da počnem kupovati opremu za dijete. Ali shvatila sam da je još uvijek rano. Nešto sam trebala, a nisam mogla ništa. No, nije sve bilo tragično, uskoro smo otišli na more. Uz morsko plavetnilo lakše se disalo i ljeto je brže prolazilo. Ljudi su se vratili u Zagreb, ja sam naučila ne trčati unaokolo i više nisam vodila bitku s vremenom. Opustila sam se, usporila ritam i tada sam shvatila da sam ranije bezveze jurcala te da sam i ovako, polako, sve stigla. Samo sam drugačije odredila prioritete.
Nemir me je natjerao preslagivati ormare
Kako se porođaj približavao, puno sam razmišljala o svemu i slagala si kockice u glavi. Dani su prolazili… U jednom trenutku na pamet mi je palo i da bih mogla malo vježbati. Vježbati ili ne, zapitala sam se. Odlučila sam se za varijantu „slušaj svoje tijelo“. Osluškivala sam, i kad mi je tijelo govorilo da vježbam, napravila bih par vježbica (fizioterapeutkinja sam, vi to nemojte raditi bez stručne osobe). U redovitu tjelovježbu uvrstila sam i šetnje s trudnom kumicom koja je trebala roditi četiri tjedna prije mene. Skupa smo smišljale strategiju kupnje dječje opreme. U tom razdoblju, sjećam se, nastao je novi problem – uhvatila me nesanica. Redovito sam se od tri do šest ujutro dizala kad je našoj zgradi prilazio dostavljač novina na motoru, a ponedjeljkom, srijedom i petkom dočekivala sam i ispraćala kamione ''Čistoće'' koji su odvozili smeće. Dizala bih se zatvoriti prozore i eto, slučajno, uvidjela i naučila da se susjeda tušira u 5.30 sati. U početku sam, kad bih se probudila, gledala na sat, a onda sam po dostavljaču, ''Čistoći'' i susjedi počela prepoznavati koji je dan i koliko je sati.
Trenutke budnosti koristila sam i za razmišljanje o tome kako saviti gnijezdo za nas troje. Stan nam je mali, trebalo je organizirati ormar. Taj sam ormar slagala cijelu svoju trudnoću…
U cilj sam ušla trbušasta i sretna
Zahvaljujući tome što je i kumica bila trudna, imala sam društvo za istraživanje – kopale smo po internetu, uspoređivale cijene kolica i krevetića kod nas i u Sloveniji. Linkova je bilo koliko hoćete i počela je akcija. Otišli smo na izlet u – Ikeu. Isprintala sam shopping-listu s brojem artikla i mjestom gdje se što nalazi, savršeno organizirana kupnja bila je i zabavna i korisna. Kupili smo krevetić, police, prematalicu koja visi na zidu, pelene i sve ostale sitnice. A, kolica? Njih smo odlučili kupiti u Hrvatskoj da i mi, barem malo, napunimo taj državni proračun.
U zadnjim danima trudnoće stalno se nešto događalo i zapravo mi se jako sviđalo biti trbušasta i biti kod kuće. U međuvremenu smo saznali da nosim dječaka i u moj život, uz voljenog punoljetnog supruga Samuela, ušetao se još jedan ali maloljetni muškarac – Luka. Ušli smo u jesen, prije mene rodila je jedna prijateljica, pa druga, pa prijateljica prijateljice. Slušala sam njihove priče s porođaja, ali samo slušala – nisam ih proživljavala. Bit će kako bude, mislila sam i dalje se osjećajući jako dobro.
Kad je rodila i kumica, znala sam da sam ja sljedeća. Od porođaja su me dijelila još samo četiri tjedna. Obavila sam zadnji ambulantni pregled i prešla u Petrovu bolnicu nadajući se da ću roditi prije Božića. No, iz kontrole u kontrolu stalno su me vraćali doma. Da stvar bude zanimljivija, nazvala me i prijateljica čiji je termin trebao biti u veljači 2012. Kaže, rodila je. Super, ali kad ću ja?
Kretala sam se sve manje, bila sam velika, a i vani je bilo hladno. Prala sam robicu (spasili su nas stariji nećaci, čiju smo robicu naslijedili), peglala i spavala preko dana. Došao je i Božić, a ja još uvijek u komadu. Bio je to prvi put da za Božić nisam otišla roditeljima (u Tuzlu) – tuga velika! Hormoni su me „šorali“ – od smijeha do suza dijelila me je tanka crta.
Lukin dan
Svanuo je 29. prosinca, otišla sam na kontrolu i, gle čuda, uputili su me u rađaonicu. Zamutila se plodova voda, rekli su mi. Nisam vjerovala da imam neke šanse, dobro sam se osjećala i nešto mi je govorilo da će me opet vratiti iz rađaonice. No, to se nije dogodilo i Samuel je brzo došao naoružan mojom torbom i opremom; počele su pripreme, anamneza, ctg… Ovi se ne šale, pomislila sam. U 12 sati odveli su me u boks, probušili mi vodenjak, dali drip pa epiduralnu i sve što mi je trebalo. U 20 sati i 17 minuta ugledali smo naše najveće blago – Luku. Babici B. iz Petrove bit ćemo zahvalni za sva vremena (dokazala je da zna i voli svoj posao).
Prebacili me na odjel u 23 sata, adrenalin me je držao cijelu noć i uopće nisam mogla zaspati. Jedva sam čekala jutro da mi donesu sina. I dočekala sam… donijeli su mi ga – prelijepog dječaka bistra pogleda, lijepe glavice i rukica majušnih, zgužvanih kao da su od papira. Odmah je sisao i na prvu smo se zavoljeli.
Doma smo došli na Novu godinu – prvog siječnja. Tata Samuel cijeli je siječanj bio doma, tako da u početku nismo koristili usluge baka-servisa. Nas troje učili smo funkcionirati sami, posjete nismo primali i vidio nas je samo najuži krug obitelji i prijatelja. Kad su prvi dani prošli, počela je dugo očekivana socijalizacija. U ožujku smo otišli na skijanje, za Uskrs u Tuzlu, putovali smo i kretali se. Luku smo cijelo to vrijeme pazili i promatrali sa svih strana, “hendlali“ (baby handling), pratili motorički i kognitivni razvoj (tako nam struka nalaže), pazili da sve ide svojim tijekom: prvo puzanje pa onda hodanje. ..
Godina dana brzo je proletjela, Luka je prekrasno malo dijete, veseljak i moja mala maza. Počela sam raditi, Luka ide u jaslice. Opet se utrkujemo s vremenom, ali ovaj put Luka je prioritet i sve drugo je nevažno.
No ako pogledam unatrag i sve što sam prošla, mogu reći da sam naučila puno stvari. Iz svoje trudnoće mogu izvući nekoliko korisnih savjeta. Svim trudnicama i onima koje će to tek biti poručujem: slušajte svoje tijelo! Ako vam ono kaže da se krećete, učinite to; ako vam kaže suprotno, poslušajte ga. Svi mudri savjeti ovoga svijeta ne pomažu svima, jer svi smo posebni na svoj način.
Ja se i dalje dobro osjećam i želim vam da uživate u svojoj trudnoći i da uskoro podijelite svoju lijepu priču s nama.
≈Šaljite nam svoje trudničke priče na redakcija@stampedo.hr≈
