Danas, zahvaljujući velikom broju istraživanja i medijima koji prikazuju rezultate istih, društvo postaje svjesnije posljedica koje tjelesno kažnjavanje djece ostavlja na njihov rast i razvoj.
No, možemo li reći da je ono zaista postalo prošlost te da današnji roditelj malodobne djece ne koristi tjelesno kažnjavanje kao odgojnu metodu i ne vjeruje u dobrobit takvog postupanja?
Štetnost kažnjavanja
Nažalost, prema rezultatima najnovijih istraživanja koja su provedena u Republici Hrvatskoj, tjelesno kažnjavanje još uvijek je prisutno u svim socioekonomskim strukturama društva te kod svih obrazovnih skupina stanovništva. Iako je ta brojka znatno manja nego ranije, samo njeno postojanje obvezuje nas da o toj temi otvoreno govorimo dok god postoji i jedno dijete koje u svojoj obitelji nema osigurano osnovno pravo na zaštitu od bilo kakvog oblika nasilja.
Naša praksa u radu s roditeljima pokazala nam je da je informiranost roditelja o štetnosti tjelesnog kažnjavanja samo jedan dio prevencije. Kako bi prevencija bila učinkovita, pored informiranja o činjenicama kako to utječe na djetetov rast i razvoj važno je čuti i razumjeti stanje roditelja kada tjelesno kažnjavanje vidi kao jedinu mogućnost djelovanja.
Vjerujemo da većina roditelje ne želi udarati svoju djecu, no vrlo često čujemo objašnjenja kao: «Jednostavno nisam znao/la kako da drugačije zaustavim nepoželjno ponašanje», «Ne vidim drugog načina kako da mu/joj pokažem što se smije, a što ne smije», «Nisam najsretniji/a kada to činim, no drugačije ne ide», ili pak «Udarim ga ponekad, no uvijek se potom ispričam djetetu», do onih koji govore: «I ja sam u svom djetinjstvu dobivao/la batine i zato sam naučio/la poštivati svoje roditelje.»
Kako god nam se ove tvrdnje činile, s nekima od njih možemo se složiti.
Koja se poruka prenosi?
Ako dijete dobije batine zbog nepoželjnog ponašanja, ono će zaista prestati činiti ono što je činilo do tada, te bismo mogli zaključiti kako je ta metoda učinkovita, brza i jednostavna. Ako pritom još dodamo da većina roditelja koja je trpjela takav oblik kažnjavanja u djetinjstvu danas nije sankcionirana od društva zbog devijantnog ponašanja i kriminala, mogli bismo zaključiti da i posljedice tjelesnog kažnjavanja nisu toliko štetne. No, je li doista tako? Je li dijete uistinu naučilo koje je poželjno ponašanje, što smije, a što ne smije? Je li roditelj zaista postignuo ono što mu je bila namjera, odnosno je li naučio dijete kakvo ponašanje od njega očekuje?
Ono što je udareno dijete naučilo mogli bismo sažeti u sljedeće: naučilo je da osoba koja udara ne želi takvo ponašanje. Da je u redu da nas udara onaj tko nas voli. Naučilo je da je u redu udariti slabijeg od sebe i da je udaranje metoda kojoj je u redu pribjegnuti kada s nečim nismo zadovoljni i kada nam se nešto ne sviđa. Naučilo je da ne vrijedi. Da je krivo zbog nemogućnosti roditeljeve kontrole da ne udari. Da je zaslužilo batine. Naučilo je da je bespomoćno u odnosu na roditelja.
Što možete učiniti?
Takva djeca prenose naučene obrasce i u druge odnose, pa nije rijetko da se udarcima obračunava već u vrtićkoj dobi, te kasnije tijekom odrastanja, te u odrasloj dobi. Roditelji će vrlo često takvo ponašanje osuditi i tako, bez razumijevanja uzroka, ponovo poručiti djetetu da je krivo.
Djeca će često prestati činiti ono što je rezultiralo batinama kod one odrasle osobe koja ga je kaznila, no neće prestati to činiti drugima. Dijete koje je dobilo batine ljuto je i posramljeno, a kada smo preplavljeni osjećajem ljutnje, nismo u mogućnosti čuti ni razumjeti. Upravo tada roditelj gubi dragocjen trenutak kada dijete može podučiti kakvo ponašanje od njega očekuje, jer ono tu informaciju od roditelja nije dobilo. A bez takve, ključne informacije djetetu ostaje samo istraživati dalje metodom pokušaja-pogrešaka. S djetetom treba razgovarati, jasno mu dati do znanja koje je ponašanje za nas neprihvatljivo te, uvažavajući njegove potrebe, ponuditi mu rješenje koje je prihvatljivo i kakvo od njega očekujemo.
Ako je dijete razigrano i na naše brojne upute da se smiri ne reagira već skače i trči po stanu, umjesto udarca potrebno je vidjeti koja je djetetova potreba u tom trenutku i na tu potrebu pokušati odgovoriti. Možda dijete želi našu pažnju jer smo zaokupljeni nečim drugim, možda mu je dosadno ili ga je pak naljutila mlađa sestra ili brat.
Tada je važno imenovati ono što vidimo, reći mu da ne želimo da trči i skače te mu predložiti nešto drugo. Možemo mu reći: «Čini mi se da želiš provesti vrijeme sa mnom, no ja prvo želim dovršiti večeru za nas. Želim da odmah prestaneš sa skakanjem i predlažem ti da mi radije pomogneš postaviti stol. Kada pojedemo, možemo se zajedno igrati ili razgovarati.»
Ako govori ružne riječi, važno je da mu kažemo da to ne dopuštamo u našoj kući, no da vidimo da je ljuto i da bismo rado razgovorom saznali zbog čega.
Ako uđe u konflikt s braćom ili sestrama i pokuša ga riješiti na nama neprihvatljiv način, važno je reći mu da vidimo da je ljuto na brata ili sestru, no da ne dopuštamo da se s njom/njime tako razgovara ili da ju/ga udara. Ponudimo mu pomoć u rješavanju sukoba koja će uvažiti obje strane.
No, to nije uvijek jednostavno. Roditelji mogu biti nervozni, umorni, zaokupljeni drugim brigama i nemaju uvijek snage razgovorom u danom trenutku riješiti situaciju. Nerijetko ne znaju ni kako. Upravo im se iz vlastite nemoći tjelesno kažnjavanje čini kao učinkovita i najbrža metoda. No imajući na umu što tjelesno kažnjavanje čini za njihov odnos, na roditelju je odgovornost da o tom odnosu brine.
Zato u situacijama nemoći radije preporučujemo predah (engl. time out) za roditelja kako bi ponovo preuzeo kontrolu nad svojim ponašanjem. Ponekad će biti dovoljno samo nekoliko puta duboko udahnuti, odmaknuti se u drugu prostoriju na kratko vrijeme, a nekima će možda biti korisnije nazvati neku blisku osobu ili pak skuhati čaj.
Metode za smirenje
Tek tada, kad se roditelj pobrine za sebe i zaustavi se u namjeri da udari, može pronaći načina kako mirno prekinuti nepoželjno ponašanje i podučiti dijete što od njega očekuje.
Roditeljstvo je iznimno odgovoran i često nimalo lak zadatak. No biti «na visini zadatka» u svakom trenutku nije realno ni prirodno.
Izbjeći situacije u kojima nemamo uvijek kontrolu u roditeljstvu gotovo je nemoguće. U redu je ponekad biti nemoćan, ne znati i ne moći. No upravo prihvaćanjem sebe kao nesavršenog bića otvaramo put da tu istu nesavršenost dopuštamo i djetetu te kao odgovorni roditelji potražimo pomoć u odgoju kroz podršku i savjete ne samo bližih ljudi nego prema potrebi i stručnjaka.
Tekst: Psihološki centar Razvoj
