Kad vam dijete kaže da ga nešto boli, nikada to ne shvatite olako. Što mislite, je li lakše ili teže mami koja je ujedno liječnica, k tomu i pedijatrica?
Pitali smo to našu modernu mamu, a u to je ovaj puta doktorica Tina Aksić, specijalizantica pedijatrije. Njezin osmogodišnji sin Ivan uz mamu nema straha! Kad bismo pitali njega, sigurno bi mu najzanimljiviji bio mamin dugogodišnji rad u hitnoj službi, ali tu je i specijalizacija u zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti. Je li paničar ili smirena, je li teško raditi s djecom, zovu li je često prijateljice za savjet… Sve nam je ispričala!
Od svih je liječničkih zanimanja možda najljepše biti pedijatar. No, je li i najteže? Kada ste se odlučili biti baš pedijatrica?
Mislim da je najlakše raditi ono što najviše voliš i u čemu pronalaziš sebe. Od početka studiranja pedijatrija je bila moj odabir. Nisam posustajala u svojim željama ni kada su mi govorili da je to težak poziv. „Radit ćeš s bolesnom djecom, uzmi neku lakšu specijalizaciju za ženu i majku“ – takve sam savjete nerijetko slušala. Međutim, vraćam se na ono ‒ kad nešto voliš, onda to ti to nije problem ni raditi, zapravo ne vidiš probleme nego rješenja.
Što Vas je najviše privuklo toj specijalizaciji? Je li sve onako kako ste zamišljali?
Raditi s djecom u bilo kojem smislu i privilegija je i teret. Djeca su iskrena, topla i jednostavna. S druge strane, kada su ozbiljno bolesna, sve ostalo staje. Često znam reći da su pedijatri „drukčiji doktori“. Empatija, samokritičnost i kontinuirano usavršavanje tijekom cijelog radnog vijeka za tu je struku nužno. Ova specijalizacija jako puno uzima, ali i, što nisam očekivala, višestruko daje natrag.
Što Vas „drži“ kada je teško na poslu? Jer u takvom su poslu teške situacije neizbježne…
Uvijek me drži misao da svojim znanjem i vještinama mogu pomoći i da zapravo nigdje drugdje ne želim biti.
Zbog svog posla ponekad radite u smjenama. Budući da ste sami s Ivanom, kako se snalazite za čuvanje ako radite kad Ivan nije u školi?
Nasreću, Ivan je u školi i u produženom boravku, a ja još uvijek ne radim u smjenama, osim iznimno. Naime, toga sam oslobođena jer sam samohrana majka i doista uživam veliko razumijevanje radne okoline.
Međutim, često vikendima radim dežurstva, pa tada pomažu baka i tetka, kada su u Zagrebu, ili naša teta čuvalica, teta Goga, koja je postala produžena obitelj.
Kad je Ivan bolestan – koja je „procedura“? Vjerujete li svojoj procjeni ili ga ipak odvedete nekome objektivnom na pregled?
Smatram, kao buduća pedijatrica, ali i kao majka, da svaki roditelj mora na neki način biti i doktor svom djetetu. Tko poznaje djecu bolje od roditelja? Sigurno ću najprije pokušati sama ustanoviti o čemu se radi, međutim, kad imam nekakve sumnje da mu doma neću moći pomoći, obvezno ga odvedem kolegama pedijatrima. Zbog svega što znam, ponekad je doista teško razlučiti bitno od nebitnoga na svom djetetu. Sigurno bi tu Ivanova pedijatrica imala svašta dodati (hhahahaha).
Na poslu ste neprestano izloženi virusima i bakterijama, pa ste vjerojatno i prije Ivana pazili na to. Brinete li se sada još više i kako pazite da biste zaštitili svoju obitelj?
I prije sam poštovala sve preporuke, a posebice ih sada strogo poštujem – od pranja ruka, dezinfekcije prostora, stvari, odvajanja robe za „po kući“ od robe koju nosim na posao, i slično. Poznata sam po luftanju ili kako se u mom Dubrovniku kaže ‒ ventanju. Vodim računa o tome da ne idem u zatvorene prostore ako to nije nužno i da se s prijateljima viđam na otvorenu prostoru. S obzirom na to da imam starije roditelje i sestru u Dubrovniku, navikli smo Ivan i ja za Božić biti s njima, međutim, nažalost, ove ćemo godine zbog teške epidemiološke situacije vjerojatno ostati u Zagrebu.
Kad vam u ordinaciju dođu mališani s raznim ozljedama i bolestima, morate biti potpuno kul. No, kakvi ste kao mama? Je li lako zadržati hladnu glavu kada se radi o Vašem djetetu?
Kao doktorica, i kao majka, mislim da sam jako oprezna. Nikada ne odmahujem rukom u smislu ma nije to ništa. Trudim se temeljito doznati: što je prethodilo, kako su se simptomi razvijali, koji su sve prisutni, i slično, i tek onda donosim svoj sud.
Raditi s djecom je privilegij i teret. Djeca su iskrena i jednostavna. Ali kada su ozbiljno bolesna, sve ostalo staje.
Sabranosti pod stresom sigurno pridonosi i moj prethodni rad u Zavodu za hitnu medicinu, gdje sam svakodnevno bila u vrlo stresnim situacijama. Ne mogu reći da se ne brinem, jer se na svako njegovo „boli me nešto“ zabrinem, ali trudim se ne raditi bespotrebno paniku. Kada procijenim da je riječ o nečemu ozbiljnijem, konzultiram se da bih dodatno objektivizirala situaciju.
Znamo da mame rado pitaju prijateljice za razne savjete. A još kad je prijateljica pedijatrica… Jeste li često doktorica „online“ bliskim ljudima? Dosadi li vam to ili uvijek rado pomognete?
Nisam često, nego sam svakodnevno „online“. Kad se radi o najranjivijoj skupini, djeci, moj posao nikada nema stanku ni vrijeme odmora, pa imam razumijevanja. Moji prijatelji znaju da me mogu dobiti u bilo koje doba dana, i to ne zlorabe. Često je dovoljno samo odagnati roditeljski strah, a kako sam i sama roditelj, tako taj osjećaj dobro poznajem i razumijem. No podsjećam još jednom, roditelji su svojoj djeci ipak najbolji dijagnostičari.
Razgovarala: Nataša Krstičević
Foto: privatni album
