Mama crna, beba plava. Koliko često vam se događa da ljudi na susretu s vama prvo poviknu: „Uopće ne sličiš mami!“? I smeta li vam to?
Stalno mi se to događa. Ipak, veći je problem bio kad je kao manja bila riđa pa se moj Matija pitao kome sliči dijete, ha-ha-ha-ha. Ne smeta mi to. Više mi smeta kad me ispituju je li jela, jesam li ju presvukla, itd. Ne, nisam. Dijete živi od zraka i ima jednu te istu pelenu od rođenja.
Vera je mirna, draga djevojčica. Tijekom snimanja oduševila je sve prolaznike. Je li i doma kao „bubica“?
Baš je njezin djed neki dan ustanovio da je u životu nije čuo da plače. Jako rijetko plače, više negoduje kad joj nešto smeta ili joj je dosadno. Nemam nikakvih problema s njom. Možda ne sliči na mene, ali moji kažu da sam i ja kao mala bila dobra i mirna. A onda se sjetim kakva sam bila u kasnijem djetinjstvu. Jadna ja ako me to čeka s Verom.
Kako su prošli vaši prvi zajednički dani?
Gledale smo se, upoznavale, mazile, zajedno ne spavale… U bolnici sam u sobi bila s jednom curom čiji sin u tri dana nije ni zaplakao, a moja Vera je bila konstantno budna i gladna, što je bilo problematično jer ja još nisam imala mlijeka pa bi mi satima bila na grudima, nakon čega bi opet uslijedilo plakanje sve dok je nisu nahranili, pa bi onda zaspala. Jedino što me mučilo bile su posljedice porođaja jer nisam mogla normalno sjesti koja dva tjedna, ali kad je to prošlo, bila sam kao nova. Naravno, onda je Vera dobila grčeve tako da je to bilo dosta naporno i teško, ali zaista, sve to prođe i s vremenom bude sve bolje i bolje.
Otkrijte nam tko je u početku bio vještiji s bebom – vi ili vaš nevjenčani suprug Matija Perković?
Definitivno Matija. Taj je čovjek cijepljen protiv panike. Sjećam se prvog presvlačenja kad smo došli iz bolnice. Meni su se tresle ruke i skoro sam se rasplakala iz samosažaljenja i zbog svoje nesposobnosti, a Matija je to odradio školski. Brinulo me i kako ću sve sama kad Matija počne raditi, ali sve je sjelo na svoje mjesto. Čovjek ni sam ne zna za što je sve sposoban dok ga okolnosti ne natjeraju na to.
Što vam je bilo najteže prihvatiti i na što se naviknuti kad je u vaš život ušla Vera?
Bile su to dvije stvari. Prva je bila šetnja sa psom. Do Verina rođenja stalno sam bila vani s Kajom, i to po šumi, Sljemenu… – sva mjesta na koja mi s kolicima nije najjednostavnije ići. Kad sam došla iz bolnice, strašno mi je bilo biti u zatvorenom pa sam već peti dan otišla u šetnju s Kajom po kvartu. Malo sam se preforsirala pa sam se šepajući vratila doma. Danas sve to ide kao podmazano. Veru stavim u nosiljku i možemo kamo hoćemo. Druga stvar bio je posao. Toliko mi je nedostajao da sam već dva tjedna nakon Verina rođenja otišla na radio – čisto da malo izađem iz kuće i s ljudima popijem kavu.
Ima starinsko ime koje u današnje vrijeme zvuči kao pravo osvježenje. Kako ste se odlučili nadjenuti joj baš to ime?
Jednostavno. Staviš imena na papir i idemo s eliminacijom. Bilo je tu raznoraznih prijedloga tipa Cvijeta, Ruža, Mara… Mislim da se ta, kako kažete, starinska imena danas vraćaju u modu. I to mi je drago jer su jako lijepa. Ono što je kod imena Vera bilo presudno je to što samo ime ima svoje značenje i jer se tako zove Matijina baka.
S obzirom na to da smo po tome zaključili da ste pomalo tradicionalistica, zanima nas kanite li u takvom duhu odgajati i Veru? Što će biti osnova vašeg odgoja?
Ha-ha-ha, mislim da me u životu nitko nikad nije okarakterizirao kao tradicionalnu. Sad će se tradicionalisti naljutiti jer sam svrstana u istu kategoriju kao oni, a nisam se udala.
Što se samog odgoja tiče, da vam budem sasvim iskrena… Ne znam. Kao prvo, mislim da krajnji rezultat kakvo će neko dijete biti kad odraste puno ovisi o njegovu karakteru. Nije rijetkost da braća i sestre imaju jednak odgoj, a ispadnu sasvim drugačije osobe. U zadnje vrijeme mi se čini da ništa ne treba raditi silom jer to ispadne glumatanje pred djetetom. Mislim da je odgoj jedino moguć primjerom. Želim biti primjer svojoj kćeri. Mogu joj sto puta reći da je pušenje loše ako će mene gledati kako pušim i ugledati se na mene. Isto tako, ne želim je opteretiti svojim predrasudama, strahovima i svim onim što mislim da je loše kod mene. Želim se smijati, biti vesela, pozitivna, plesati, glupirati se, pjevati pred njom i s njom. Želim raditi sve ono što sam prije mislila da nije kul. Želim imati veselo i sretno dijete, a to je jedino moguće ako i ja budem takva.
Intervju u cjelosti objavljen u tiskanom izdanju Mame&Bebe. (siječanj 2015.)
