„Samo nek je zdravlja“ – riječi su koje ste, vjerujemo, najčešće izgovarali zadnjih dana u obilasku svojih najmilijih. No nerijetko zdravlje – i život koji nam ono omogućava – cijenimo tek kad bez njega ostanemo.
Suzanne Perryman majka je četverogodišnje Zoe, prekrasne djevojčice s posebnim potrebama. Na svom blogu SpecialNeedsMom.com dijeli svoja životna iskustva, a u jednom od postova upozorila je na pet stvari o kojima inače ne priča, ali koje je odvajaju od ostalih mama. Htjeli smo ih podijeliti s vama!
Majke djece s posebnim potrebama su usamljene
„Žudim za vremenom koje ću moći pokloniti svojim prijateljima i obitelji. Svi misle da sam supermama, sve stižem i svi mi pomažu, no ja sam usamljena. Ne stižem pružiti svoju majčinsku ljubav drugom djetetu ni suprugu, koje svaki dan stavljam na čekanje. Nedostaju mi i dani kada sam odlazila na igralište, družila se s drugim mamama, ispijala kave, primala nenajavljene goste… Teško je boriti se.
Majke djece s posebnim potrebama moraju dodatno raditi na očuvanju braka
"Uspjeh našeg braka utječe na zdravlje naše djece. Nismo niti jednu noć proveli odvojeno od njih proteklih šest godina. Svakih nekoliko mjeseci izađemo na večeru na dva sata. Naš brak je prioritet pa krademo vrijeme koje možemo.“
Majke djece s posebnim potrebama teško je uvrijediti
"Bez obzira na naš društveni status, mi smo ranjive i borimo se sa životom na svakodnevnoj bazi. Možete mi uputiti bilo koje pitanje, to je u redu. Posebno me dirne kada me netko pita kako je moje dijete, kada ga uključi u društvena okupljanja, rođendan, ručak ili neki drugi događaj. Sretna sam kada možemo svi zajedno surađivati.“
Majke djece s posebnim potrebama vješto pretvaraju dodir u govor tijela
"To je prvi jezik koji naučimo i ponekad je to jezik koji naša djeca najbolje znaju. Dodir opušta, preusmjerava i liječi. I to bi trebao biti prvi jezik koji se 'priča' u svakom domu.“
Majke djece s posebnim potrebama istinski znaju uživati u dječjem „volim te“
"Dugo vremena nisam znala hoće li moja Zoe ikada govoriti. Kada je bila novorođenče, njezin mi je uzdah zadovoljstva dok je držim u naručju govorio koliko me voli. Prvi put kada je Zoe otkrila riječi, već je bila mala djevojčica, i svaki put kada bi ih izgovorila, plakala sam. Danas ima deset godina i riječi su joj nježnije i mudrije. Prije spavanja se nagnem k njoj i dok mi pruža ruku, mazeći me po obrazu, šapće: Volim te, mama, jer se tako dobro brineš o meni.“
U Hrvatskoj postoji nekoliko aktivnih udruga koje pružaju pomoć roditeljima djece s posebnim potrebama.
Jedna od njih je PUŽ-PUT U ŽIVOT.
Informacije o radu udruge potražite na www.udrugapuz.hr.
