Mama Anita Bubalo Jambrović koju na Instagramu možete pratiti pod imenom Mamineslatkebrige otkrila nam je kako je izgledao dolazak na svijet njezine Rite.
Bio je to kraj veljače, i ja sam pomislila da sam pokupila virozu jer sam povraćala, spavalo mi se, sve mi je bilo fuj. Kada sam pogledala na kalendar, primijetila sam da mi menstruacija kasni dva dana. To se NIKADA nije dogodilo. Kupila sam test za trudnoću uvjerena da sam bezveze potrošila novac. Ujutro sam napravila test, i gle čuda ‒ POZITIVAN!
Odlazim do sobe, budim Ivana i govorim mu: „Eee, napravila sam test i trudna sam.“ On će na to: „Aha!“ I nastavi spavati. Nisam to uopće doživjela sve dok nisam došla kući s posla. Vrtim film u glavi i mislim si: Ajme, pa ja sam trudna! Dolazi beba! Tada me uhvatila strašna panika i suprug me pokušavao smiriti iako je i sam zapravo bio uplašen.
Ginekologinja me naručuje za pregled tek za tri tjedna. Ta tri tjedna trajala su mi kao godina dana, a mučnine i povraćanje postajale su sve gore i sve češće. Sve mi je smrdjelo, parfemi, gelovi za tuširanje, mirisi ljudi… Konačno dolazi taj dan. I da, trudna sam, i to devet tjedana i tri dana. Vidjela sam tu malu točkicu i zaplakala od sreće. To je moja beba. Termin 4. studenoga 2017.
Za tjedan dana ginekologinja me naručila ponovo jer sam morala napraviti pretrage, a već sam bila podosta trudna. I tu kreću problemi. Pojavili su se hematomi koji su bili prijetnja mojoj bebici i velika opasnost od pobačaja. Šokirana, počela sam plakati.
Doktorica me šalje na hitne komplikacije i govori da ne smijem raditi ništa, doslovno ništa. Objasnila mi je koje su opasnosti, dala mi tablete i naručila me za dva tjedna. Uplakana odlazim do ureda objasniti kolegama, otkazati sastanke. Doista ne znam otkuda mi snaga za taj dan, ali kada sam došla kući, slomila sam se. U tom sam očaju od jedne gospođe dobila knjižicu o svetoj Riti, zaštitnici nemoćnih, i molila sam joj se.
Suprug mi je bio velika podrška. Odlučili smo, ako bude curica, zvat će se Rita. Imala sam mučnine i povraćala sam punih šest mjeseci, doslovno sam živjela od čokolina i čokoladnih pahuljica s mlijekom te lubenice. Konstantno sam gubila na kilaži, pa sam bila i na infuzijama. Sve ukupno dobila sam 12 kilograma, i to u zadnja dva mjeseca trudnoće, najviše vode. Bili smo znatiželjni je li curica ili dečko, ali tek sa šest i pol mjeseci doznali smo da je curica, naša Rita.
Došao je i dan termina. Na pregledu doktor govori da je bebi samo glava u plodovoj vodi i da moram na hitan porođaj, a nisam ni centimetra otvorena. Za mene je to bio još jedan šok, ali bila sam mirnija jer me više ništa nije moglo iznenaditi.
Dolazak u bolnicu i iščekivanje
Ostajem u bolnici, ali drugi doktor smatra da ne moram baš odmah na porođaj. Sestra me smjestila u sobu, stavila aparat za otkucaje srca. Uz taj zvuk malog srca postala sam svjesna da ću je uskoro upoznati. No, doktor je iz dana u dan govorio da nećemo sad, ima još vremena. Nisam se uopće otvarala. Slijedio je carski rez ili inducirani porođaj, ali ako se ništa ne promijeni, čekamo 42. tjedan. Nakon što sam ležala puna dva tjedna u bolnici, odlučeno je da idem na inducirani porođaj, prirodno, iako ništa nisam otvorena. Na taj potez doktor se odlučio jer je Ivan rekao da će me odvesti u drugu bolnicu ako nešto ne poduzmu. Počeli smo se jako bojati za našu curicu.
Odlazak u rađaonicu
Bio je 18. studenoga 2017. kada su me sestre odvele u rađaonicu poslije vizite. Bilo je 11 sati prijepodne. Prolazili su sati i sati, injekcija za injekcijom, a onda su me priključili na drip. Doktor je probušio vodenjak i rekao da se strpim jer sad će to. Prolazili su sati, a bolovi su postajali sve gori i gori. Bila sam u rađaonici sama sa svojom bebicom koja se patila u trbuhu, pomiješanih emocija.
Kada je istekao jedan drip, dobila sam drugi, bilo je osam sati navečer, a otvorena sam bila tek pet centimetara. Bolovi su postajali toliko jaki da ih ne mogu usporediti ni s jednima koje sam do tada osjetila. Gladna, žedna, snage mi polako ponestaje, molim se u sebi samo da moja curica bude dobro. Prolazi i ponoć, a ja ‒ gdje sam, tu sam.
U jedan iza ponoći vrisnula sam i sestra je došla. Počela sam gubiti svijest, njoj su otkucaji srca počeli padati. A osjetila sam je kako se gura da izađe i upozna svoju mamu. Kako je situacija postala ozbiljna, dobila sam infuziju i porođaj je počeo, konačno 10 centimetara. Prvi tisak, vidi joj se glavica, drugi, treći, cura ne izlazi, zapela je. Ne znam otkuda sam crpila snagu za nastavak nakon 15 sati patnje u rađaonici. Babica napravi rez, a doktorica stišće trbuh i moja Rita izlazi van.
Moja cura, teška 4030 grama i duga 52 centimetra, rođena 19. studenoga 2017. u 1.30. Samo sam je vidjela nakratko, a prva je opaska bila: „Bože, pa ona je ista tata!“ Odnijeli su je na pretrage i donijeli tek ujutro. Konačno sam držala svoju sreću u rukama, svoj svijet, svoje sve. Upoznala sam svoju curicu. Imala je tako gustu crnu kosu, bucmaste obraze i debele nogice.
Po izlasku iz bolnice sve se koliko toliko zaboravi. Sada je već prava curica, voli svašta papati, doziva mamu, tatu i baku. Smije se iz dana u dan. Svaki dan pokazuje nešto novo. Ima dva zubića. Volim je više od svega i zahvalna sam što je nakon tako komplicirane trudnoće i još goreg porođaja tu s nama.
I, kako kaže jedna draga mi mama, sve bih opet ponovila jer nema te boli i patnje koju dječji osmijeh, poljubac i zagrljaj ne mogu izliječiti.
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
