Prije skoro dvije godine doznali smo da ćemo dobiti bebicu. Suprug Marko i ja tada smo bili u vezi tri godine i vjenčanje smo planirali za sljedeću godinu, ali zbog bebe smo se odlučili vjenčati ranije.
Planirali smo svadbu na ljeto. Ali, nažalost, naša nas je bebica brzo napustila. Doktori su mi objasnili da je bila biokemijska trudnoća, odnosno da se plod nije dobro “uhvatio”. Svejedno, otišao je jedan dio mene.
Vjenčanje i iznenađenje
Vjenčali smo se u kolovozu 2017. godine. Iako nam je dijete bilo u planu, odlučili smo da nećemo žuriti i da ćemo pustiti da sve ide svojim tijekom. I tako je i bilo.
Već u listopadu te godine doznala sam da sam trudna. Bila sam jako uplašena i zabrinuta, pa smo odlučili da nećemo nikome govoriti dok ne budemo sigurni da je sve u redu.
Nakon neka dva tjedna, na drugom pregledu, ginekologinja nam je potvrdila postojanje ploda i otkucaje srca. Bili smo jako sretni i uzbuđeni, ali s nekom dozom straha.
Nisam još dugo radila, doktorica me uputila na bolovanje zbog prethodnog gubitka bebe i zbog jakih bolova u leđima. Tako da sam cijelu trudnoću provela kod kuće.
Svaki mjesec išla sam na ultrazvuk i pregled. Već pred Božić počeo mi se nazirati trbuščić. Što se tiče simptoma i trudničkih “muka”, imala sam jake žgaravice i već spomenute bolove u leđima.
U kasnijim mjesecima muku sam mučila sa spavanjem. Jednostavno se nisam mogla namjestiti. Jedino što mi je sve malo olakšavalo bio je jastuk za dojenje ili banana-jastuk, što je stvarno odlična stvar za više namjena.
Prvi udarci
U četvrtom mjesecu trudnoće počela sam osjećati leptiriće u trbuhu i lagane udarce. Već sam tada imala osjećaj da nosim dječaka. To nam je ginekologinja i potvrdila.
Malenog, živahnog dječaka pokušali smo bolje vidjeti na 4D ultrazvuku, ali svoje je lice vješto skrivao ručicama. Ipak smo ga malo uspjeli uhvatiti. Bilo nam je najvažnije da je sve u redu i da je maleni zdrav.
Počeli smo razmišljati o imenu koje ćemo mu dati. Bilo je svakakvih prijedloga, ali brzo smo se zajednički odlučili da ćemo svoje dijete nazvati Lukas. Malo drugačije, a opet lijepo i moderno.
Počeli smo polako pripremati sve za svojeg malog anđela. Ja sam imala puno vremena jer sam bila kod kuće, pa sam sve detaljno istraživala i tražila ono najbolje. Vrijeme je brzo prolazilo. Naš Lukas svakim je danom sve više rastao i polako se pripremao za dolazak na ovaj svijet. Zadnja dva mjeseca svakodnevno sam osjećala štucanje svog anđela. Predivan osjećaj. Bio je jako razigrana i živahna beba još dok je bio u trbuhu.
Vrijeme teče… polako
Zadnji mjesec trudnoće jednom na tjedan odlazila sam na CTG i na pregled. Termin nam je bio 20. lipnja. Kako mi je trudnoća brzo prošla, tako mi je posljednji mjesec trudnoće sporo prolazio.
Dva dana prije termina, na pregledu, ništa se nije promijenilo u odnosu na posljednji pregled. Lukas je bio dosta visoko, a ja otvorena dva centimetra kao i posljednjih nekoliko tjedana. Doktor mi je rekao da se vidimo na dan termina na kontroli. Sutradan sam obavljala zadnje pripreme za dolazak bebice. Moj kofer i stvari za izlazak iz rodilišta bili su odavno spremni.
Taj cijeli dan imala sam čudan osjećaj. Svima sam kao “iz šale” govorila kako ću roditi baš na termin.
Navečer sam legla u krevet oko 23 h. Nije prošlo ni desetak minuta, počela sam osjećati lagane bolove u trbuhu. Mislila sam da će proći. No, svakih 9-10 minuta, bolovi su se ponavljali i postajali sve jači. Shvatila sam da mi se porođaj bliži, ali da moram ostati smirena. Pa sve će to proći.
Probudila sam Marka oko ponoći i rekla mu da imam trudove. Htio me odmah voziti u bolnicu, ali ja sam još čekala i brojila razmak između trudova.
Ubrzo sam trudove imala svake tri minute, a počela mi je curiti i plodova voda.
U bolnicu sam stigla u pola dva ujutro, smirena i opuštena. U rađaonici sam bila od dva sata. Iako sam imala uredne i jake trudove, i dalje sam bila otvorena samo dva centimetra.
Sestra me spojila na ctg, dala mi injekciju protiv bolova i pokazala kako da prodišem trudove, što mi je najviše i pomoglo dok je trajao trud.
Terminska beba
Injekcija nije puno pomogla kad su bolovi krenuli, ali me ošamutila, tako da sam počela spavati između trudova.
Doktorica i babica obilazile su me svako malo, ali ja sam se sporo otvarala.
Ujutro oko 6.45 dobila sam drip. Bolovi su postali jači, a trudovi češći. Ali sve je to vrijedilo.
U 7.35 na svijet je došao naš maleni anđeo, dug 51 cm i težak 3410 g. Točno na dan termina.
U bolnici smo proveli dva dana. Kada smo napokon stigli kući, započeo je pravi proces upoznavanja i privikavanja.
Uz veliku podršku obitelji, početak nam je bio puno lakši. Ja sam se brzo oporavila od epizotomije.
Iako je ispočetka bilo teško dok nismo uhvatili ritam sa spavanjem, brzo se sve posložilo. Lukas danas spava 11-12 sati s jednim do dva buđenja po noći, većinom zbog zubića.
Lukas je jedna velika maza, baš kao i naš kućni ljubimac, pekinezer Riki. Njih dvojica doslovno se obožavaju i ne mogu jedan bez drugoga.
Volimo šetnje, pa iskorištavamo svaki sunčani dan za duge šetnje, ali izađemo bar nakratko i kada je malo hladnije.
Lukas voli biti vani, skoro koliko voli i papati. Ima dva zubića zasad, ali već smo jako puno namirnica isprobali i sve voli jesti.
Uskoro će mu biti devet mjeseci, jako je veseo i razigran, voli sve istraživati. Svaki dan s njim nova nam je avantura.
Tekst: mama Patricia Trlaić
Foto: privatni album
Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
