Već u petoj trudnoći osjećala sam da sam spremna svoje dijete donijeti na svijet u miru i tišini našega doma. Pa sam se, kad su krenuli trudovi oko tri ujutro, prepustila mislima i slušanju svojega tijela. Trudovi su bili svake četiri minute, podnošljivi.
Zapravo, kad vratim film na tu noć, trudovi kao da i nisu bili tu. Skakutala sam na lopti, gledala televiziju dok su muž i ostatak ekipe spavali. Trčanje na wc i skakutanje i taj neki moj mir naglo je oko pola šest poremetila naša curka kojoj se više nije spavalo. Što sad? Ništa, zovemo tetu da dođe po njih i ipak odlučujem otići u bolnicu.
Na pregledu su mi rekli da sam otvorena devet centimetara i da moram odmah u boks. Probušili su mi vodenjak i naša je velika beba nakon punih 25 minuta bila tu – sin od 4160 grama i 51 centimetra. Drugi dan smo uz moj potpis otišli kući. Tada sam si obećala da ću, budemo li imali još djece, rađati doma. Suprug, kojeg nikako ne smijem zaboraviti i zanemariti, u tome mi je – i u svemu drugome – bio velika podrška. Tako smo, kad smo se odlučili na šestu bebu, ostali pri toj odluci.
Odluka je pala – više nije bilo povratka
Nije bilo ni razmišljanja o bolnici, odlučili smo da će se ovo dijete roditi doma. Naravno da smo samo mi znali za naš plan jer svi oko nas, pa i moje sestre, na sam spomen porođaja doma, dobili bi živčani slom. Al´ tko ih je pitao… one su ionako bile zadužene da čuvaju ostatak ekipe. Tako smo se mi u tajnosti pripremali i čekali. Al´ da se vratim na početak trudnoće…
Nakon vađenja spirale u drugom mjesecu i neredovite mjesečnice, nakon 10. svibnja više nisam dobila. Provjerili smo i ustanovili da sam ponovno trudna, a termin je bio 14. ožujka. Na drugom, kasnijem UZV i pregledu kod doktora zaključak je bio da ipak trebam roditi 14. veljače – na Valentinovo! U to vrijeme dojenje starijeg malca izazvalo je česta krvarenja, iako to nisu prepisali tome. Otkad je prestao sisati, i krvarenja su prestala.
S obzirom na sve, moja je curica savršeno rasla, a meni je trudnoća bila sve teža i teža. Svaki njezin pokret meni je bio sve bolniji. Iako smo imali dva različita termina, i to u velikom razmaku, nekako smo znali da će ona izaći kad bude spremna. Pregled plodove vode i redoviti ctg me umirivao. Danima sam bila četiri centimetra otvorena, a ništa se nije događalo. Čučnjevi, lopta, kupanje, ricinusovo ulje, seks… ma ništa ovo tvrdoglavo čudo nije tjeralo van. Ništa nije pomagalo.
Nakon što smo tu srijedu klince odveli u školu, odlučili smo se na podužu šetnju. Kad smo se vratili, spremila sam ručak i popila još ostatak ricinusova ulja – pa kud puklo da puklo. Osjetim trudić (bar sam mislila) pa još jedan… pa još jedan… I tada sam shvatila: O da, počelo je.
Porođaj u kući
Već su klinci bili doma pa sam u tišini mužu rekla da je počelo. Odvezao je curke jednoj teti, dečke drugoj. Ja sam skakutala na lopti, barem sam pokušavala jer mi nikako nije odgovarala.
Hodala sam – boljelo je, ležala sam – boljelo je još više. Muž se vratio jako brzo. Bilo je oko 17 sati, a trudovi su bili jaki i u tako kratkom vremenu. Bol je bila nepodnošljiva, bez pauze između trudova. Molila sam ga da mi natoči kadu, morala sam probati da bude lakše. Jedva sam ušla od bolova, a voda je bar malo pomogla. Bili su kraći. Tada me muž pregledao i po nekoj njegovoj procjeni bila sam otvorena sedam centimetara. Molio me je da izađem iz kade jer sam se svijala od bolova. Pomogao mi je da izađem jer me je lovila drhtavica…
Otišla sam do sobe; jedini položaj koji mi je odgovarao bio je četveronoški. Čučnula sam na jastuk i osjetila nagon, pa još jedan… To je to! Pripremi se, stiže naša curica! pomislila sam. U pozadini je svirala glazba, ali nisam znala ni koja pjesma ni tko je pjevao. Uspjela sam samo leći na krevet.
Iako je znao da je krenulo, muž je bio uvjeren da rađam balončić. Naime, kako vodenjak nije puknuo, a curka je krenula van, prvo se vidio mjehurić. Kad je on puknuo, s njim je izašla i naša beba – prekrasna, savršena, čista, bez i jedne mrve krvi na sebi.
Naša Tisa Zora stigla je 12. ožujka u 18.15 sati! Tata ju je stavio u ručnik i zamotao u dekicu. Stavila sam ju na prsa odmah, a ona je papala kao velika. Nakon nekoliko minuta osjetila sam da ide posteljica.
Tisa i dalje sisa, još uvijek spojena pupčanom vrpcom. Izlazi posteljica, muž je stavio kopčicu i odrezao pupkovinu. Kad si je ženska dovoljno popapala, tata ju je krenuo obući u čisto, a ona ga je popiškila i pokakala za dobrodošlicu.
Ja sam se otišla oprati dok su se oni uredili. Tad sam ju opet stavila sisati, a tata se primio posla prije nego što ekipa dođe.
Kad smo javili našima da se rodila, svi su bili šokirani, uzbuđeni i u strahu. A mi? Jako smo ponosni na sebe i na našu bebu. Kad je sve sredio, stavio rublje u perilicu, moj je suprug nazvao našu divnu pedijatricu da sam rodila. Mislim da joj je tek kasnije sjelo da sam rodila doma, pa me nazvala u 19.15 da vidi je li je sve u redu i kojeg je spola beba.
Stiže ekipa od njih pet, svi uzbuđeni, sretni, iznenađeni… Kad gledaš svoje petero djece kako oduševljeno gleda svoju seku staru tek dva sata, ma nitko sretniji od nas. Kud bi čovjek poželio više!
Naša vesela šestorka
Prva je noć sva još bila pod dojmom porođaja i toga da smo uspjeli. Bili smo jako ponosni na sebe – jako ponosni. Ujutro nam je došla patronažna, pregledala našu djevojčicu. Zaključila je da je savršena s 3300 grama i 49 centimetara.
Prema preporuci pedijatrice da ju cijepimo u roku od 72 sata, u petak smo otišli u bolnicu na pedijatriju da ju cijepimo.
Pregled je prošao super: imali smo savršeno zdravo dijete. Iako je sve bilo super, doktor je nakon pogleda u povijest bolesti naše pedijatrice odlučio zadržati dijete u bolnici jer je imala upalu pupka. Dijete koje je prije par minuta bilo savršeno zdravo moralo je ostati. Ja sam to odbila, zatražila sam da joj vade krv i da nam daju drugo mišljenje, ali je doktor Krmek to odlučno odbio. Rekao je da će mi dijete umrijeti ako ne dobije terapiju, primi antibiotik i antitetanus. I dalje sam tražila drugo mišljenje, no nisam ga dobila. Umjesto drugog mišljenja, u roku od deset minuta na vratima su stajali policajci. Pozvao ih je jer sam odbila hospitalizaciju djeteta!
Na kraju je Tisa ipak ostala jer nisam mogla odlučiti o sudbini svojega djeteta. Osam je dana ležala ondje, ispikana od glave do pete. Ne znam ni sama zašto. Jer ja koja sam rodila svoje dijete, nemam nikakva prava nad njom…
Sve bih ponovila
Tih osam dana bilo mi je osam najtežih dana u životu. Sjediti uz njezin krevetić, dojiti ju i gledati tako bespomoćnu. Bilo je grozno iskustvo koje je završilo tako da je na otpusnom pismu stajalo da je dijete savršeno zdravo, i otpuštena je s istim nalazom s kojim je bila i primljena. Doktor nijednom nije pokazao da mu je žao što mi je sve te riječi ondje izgovorio. Štoviše, nakon dva dana on više nije ni bio njezin doktor… Ali eto, to je iza nas. Prošlo je! Sjećamo se samo sretnih trenutaka i baš zbog toga ohrabrujem sve mame i tate koji se odluče na porođaj doma. Samo hrabro.
Cijepljenje je najmanji problem: naša je Tisa na kraju cijepljena s mjesec dana. Najgori dio bio je nositi posteljicu i dokazivati majčinstvo nad svojim djetetom. Bilo kako bilo, sve bih ponovila, ali pametnije…
