Sportski porazi mališana – kako im pomoći da ih prebrode i ostanu motivirani
FRUSTRACIJE
Naš je život ispunjen različitim oblicima frustracija, od manjih svakodnevnih (npr. dosada) do životnih (npr. nezaposlenost).
Koliko god bile vrlo neugodne, one imaju evolucijsku vrijednost – glavni su motivatori našeg ponašanja. Kada je djeci dosadno, krenu se igrati. Osjećaj frustracije motivira nas na dva načina: tako da prakticiramo ponašanja kako uopće ne bi došlo do njega ili da ga pokušavamo razriješiti kada dođe do njega.
U sportu je suprotna strana poraza
pobjeda. Upravo je želja za pobjedom i strah od poraza ono što ljude često motivira da se bave sportom, pogotovo u dječjoj dobi. Naravno, ponekad ljudi treniraju sport samo zbog sebe, no onda često i ne idu na natjecanja i bave se uglavnom samo rekreativnim sportom jer im rezultat doista ništa ne znači.No ozbiljno bavljenje sportom
podrazumijeva da je rezultat važan, a tu onda dolazi i do straha od poraza te osjećaja
frustracije kada poraz nastupi. Djeca su poprirodi kompetitivna, što ih motivira, te im je uvijek važno gdje su naspram svojih vršnjaka. Primjećujemo razliku u tome kako djeca reagiraju na poraz, što ovisi o tome kakvu dijete ima samoregulaciju.
I to je ključ
kako se uspješno nositi s bilo kojom frustracijom – samoregulacija.
SAMOREGULACIJA
Samoregulacija je općenito najvažnija stvar u životu svakog djeteta, ali i odrasle osobe. Znanstvena istraživanja pokazala su da je emocionalna samoregulacija puno bolji prediktor školskog uspjeha (i uspjeha kasnije u životu) nego IQ bodovi na testovimapostignuća. Samoregulacija je mogućnost odgađanja nekog ponašanja (trenutačno zadovoljenje potrebe) i započinjanje s nekim drugim ponašanjem. Primjerice, trenirat ću da bih bio bolji, ići ću na trening i kada mi se ne ide; kada izgubim, neću odustati, nego ću probati ponovo.
Mogućnost samoregulacije najbolji je prediktor uspjeha u životu jer život nije trenutačno zadovoljenje potreba nego mogućnost odgađanja da bi nam kasnije bilo bolje. Upravo je to ono što čovjeka razlikuje od drugih sisavaca. No mi se ne rađamo s razvijenom samoregulacijom, to je vještina koja se razvija putem postavljanja granica od strane odraslih osoba i ohrabrivanjima kroz pozitivne povratne informacije iz okoline.
Mogućnost samoregulacije najbolji je prediktor uspjeha u životu jer život nije trenutačno zadovoljenje potreba nego mogućnost odgađanja da bi nam kasnije bilo bolje. Upravo je to ono što čovjeka razlikuje od drugih sisavaca. No mi se ne rađamo s razvijenom samoregulacijom, to je vještina koja se razvija putem postavljanja granica od strane odraslih osoba i ohrabrivanjima kroz pozitivne povratne informacije iz okoline.
Ključno je imati priliku vježbati samoregulaciju. Dakle, važno je da dijete ima priliku osjetiti frustraciju kako bi ju moglo riješiti na razvojno prikladan način. Važno je da roditelji ne rješavaju frustraciju umjesto djeteta, već da budu uz njega kao podrška na njegovu putu da ju samo riješi. Kao kada dijete pokušava nešto izgraditi, kuću od kockica – važno je da ga ohrabrujemo i pratimo proces, a ne da umjesto njega sagradimo kućicu.
Tu je ta ključna uloga roditelja u sportu – da reflektiranjem i povratnom informacijom prate dijete u procesu ostvarivanja
djetetovih (ne roditeljevih) ciljeva.
POTICANJE SAMOREGULACIJE U SPORTU
Da bi uopće neka aktivnost bila motivirajuća i zabavna, potrebno je da motiv dolazi iznutra, odnosno da je dijete intrinzično motivirano za sport. U tom kontekstu, važno je da je dijete samo izabralo sport i da uživa u njemu ako želimo da „ostane“ u tom sportu unatoč porazima.
Osim iskustva, za razvoj samoregulacije iznimno su važne granice i struktura. U sportu se ta struktura uspostavlja pomoću plana treninga, postavljanja ciljeva, odvajanja vremena za sport, davanja prednosti učenju i slično.
Primjerice, sport se može trenirati
nakon što se odrade školske obveze. Ili, možeš trenirati sport ako ćeš ići redovito na treninge. Struktura je jako važna jer dijete preuzima odgovornost za svoje ponašanje te ga motivira za određeno ponašanje (napiše domaću zadaću kako bi išlo na trening). Preuzimanje odgovornosti nad ponašanjem daje nam osjećaj moći nad svojom sudbinom te razumijevanje da je ponašanje nešto što biramo (i nije isto što i emocije), što je usko povezano s motivacijom iznutra.Kod
intrinzične motivacije samo je ponašanje motiv za sebe, pa tako potičemo dijete da se bavi sportom zbog sporta, a ne zbog drugih. Odnosno, dijete se natječe samo sa sobom, kako bi pomicalo vlastite granice, a glavna evaluacija uspjeha ne smije biti vanjski faktor (ekstrinzična, vanjska motivacija). Na putu k razvoju intrinzične motivacije još je jako važno i ohrabrivanje od strane roditelja.
Dakle, stavljanje naglaska na proces (trening), a ne na rezultat (natjecanje). Pričajte s djetetom o svakom treningu, neka vam kaže što mu je bilo teško taj dan, što mu je bilo zabavno, a zatim mu to reflektirajte: „Baš ti je bilo teško danas napraviti taj okret. Nije ti išlo, pa te to jako naljutilo i rastužilo.“ Tako su neugodne emocije osviještene i „vraćene“ djetetu na prihvaćajući način.
Kada smo
svjesni svih emocija i kada su one prihvaćene, lakše ih prorađujemo i, samim time, kontroliramo ponašanje s kojim su povezane.I ono najznačajnije – važno je iskustvo! Da bi se dijete naučilo nositi s frustracijama i porazima, mora imati puno prilika vježbati takve situacije, kako bi razvilo samoregulaciju. Nemojte izbjegavati takve situacije ili ih umjesto djeteta rješavati. Naravno da su djetetovi porazi stresni i za vas kao roditelje, no to je zapravo izvrsna prilika da i vi vježbate svoju samoregulaciju.
Pomozite djetetu razviti unutarnju motivaciju i smanjite važnost vanjskih faktora (nije važan sudac, važno je da se dijete taj dan potrudilo koliko je moglo). Prihvatite djetetove neugodne emocije, nemojte ih probati riješiti za njega. To je također teško roditeljima, no važno je osvijestiti da često djetetu nudimo neka rješenja jer je nama teško kada je ljutito, razočarano ili tužno.
Naravno, sport nije najvažnija stvar na svijetu, ali je odličan poligon za životne frustracije. Što se bolje dijete nauči nositi sa sportskim porazima, lakše će se nositi i sa životnim porazima koji su neizbježan sastavni dio svačijeg života.
Tekst: Maja Bonačić, mag. psych.
praktičarka terapije igrom i NLP-a
Photo by Lukas from Pexels.
