Potkraj siječnja, rođenjem kćeri Nike, završilo je Vaše drugo trudničko iskustvo. Je li ova trudnoća i po čemu bila drugačija?
Prvi put je ipak prvi put, pa je bilo nekako posebnije, puno sam razmišljala i proučavala sve vezano uz trudnoću, a sada, uz Petra, nije bilo vremena za to. Mogu samo reći da je devet mjeseci prošlo jako brzo.
Jeste li sa spoznajom da ste trudni odmah i Petra počeli pripremati za dolazak sestrice?
Da, čim je postalo sigurno, odmah smo mu rekli, iako je njemu postalo jasno tek kad je trbuh počeo rasti. Bio je jako nestrpljiv, svakodnevno nas je propitivao kada će doći seka, ljubio je i mazio trbuh, a najdraže mu je bilo pričati seki u pupak. Nije pokazivao ljubomoru niti doživio ikakav šok, a čak se i malo uozbiljio. Jako je bitno pripremati starije dijete za dolazak prinove, ne možeš to ne spominjati i onda odjednom reći: „Evo, stigla roda i donijela bebu!“ Mislim da smo Igor i ja to dobro „odradili“.
Spomenuli ste trbuh – je li on jedino što ste u trudnoći dobili? Rodili ste prije skoro pola godina i izgledate odlično…
Hvala vam, u obje trudnoće sam dobila oko četrnaest kilograma i valjda se to jako dobro rasporedilo jer samu sebe ne vidim očima drugih. Puno se krećem, tijekom trudnoće s Petrom sam svaki dan bila u Maksimiru, a s Nikom prva četiri mjeseca na moru, pa mi je plivanje bila glavna tjelovježba. Stalno sam u nekakvoj akciji, a dva dana prije nego što sam rodila Niku bila sam na Sljemenu jer je Petar imao zadnji dan skijanja, a kako Igor zbog prvenstva nije mogao ići, išla sam ja da Petar ne bude sam.
A prehrana, pazite li na nju posebno?
Ne, jedem što mi se jede. S Petrom sam imala želju isključivo za kuhanom i slanom hranom, a s Nikom sam bila luda za slatkišima. No ne pojedem tonu: malo keksa, par kockica čokolade – da utažim tu želju koja je u trudnoći bila zaista jaka.
I Niku ste, kao i Petra, rodili u Petrovoj bolnici u Zagrebu. Je li drugi put bilo lakše?
I drugi put je bio carski rez jer je doktorica to preporučila budući da sam Petra, neplanirano, rodila na isti način, a ja u nju uistinu imam potpuno povjerenje. Kao kad poslušate mamu. Znala sam što me sve čeka, a i po struci sam medicinska sestra, pa mi carski rez nije ništa nepoznato. No pola sata prije ulaska u salu obuzeo me golem strah da se i sad, kad ovo pričam, naježim. Razlog je bio u tome što sam prvi put ostavila Petra na nekoliko dana – grozan osjećaj. Kasnije je bilo sve ok.
Je li suprug Igor cijelo vrijeme bio pred operacijskom dvoranom?
Da, u našim državnim bolnicama ne puštaju očeve u salu, no meni je bilo bitno da se ništa ne dogodi dok je on u Španjolskoj na prvenstvu. Uspio se to jutro s igračima vratiti ranije, oko pet sati, malo smo odspavali, odveli Petra u vrtić, oko devet bili u bolnici, a u jedanaest se rodila Nika. Nismo nikome ranije ništa govorili; tek kad je sve dobro prošlo, nazvala sam mamu i rekla da je stigla unučica.
Odmah po povratku iz bolnice Igor je zbog obveza s klubom morao otići, a Vi ste ostali u Zagrebu s djecom. Jesu li prvi dani s novorođenčetom bili jako teški?
Da, tako je bilo i kad se Petar rodio: morao je otići odmah sljedeći dan. Bilo mi je važno da je s Petrom doma dok se ja ne vratim iz bolnice jer, kao što sam već i spomenula, to mi je najteže palo. Naravno da mi je bilo teško i zbog Igorova odlaska, no moraš biti jak zbog djece. Tih prvih dana imala sam više posla s Petrom jer je dobio visoku temperaturu pošto su vladale viroze, a Nika – ona je svoja prva tri mjeseca prespavala. Nevjerojatno nešto, već sam u bolnici sestre pitala hoće li se ona ikada razbuditi. Podojim je i pet sati spava, a Petar je čista suprotnost: jede, kaki, piški, pa ga pokušavaš uspavati, pa opet sve ispočetka. Da su oboje tako živi, bilo bi mi puno teže izdržati.
Imate li problema s dojenjem?
Nemam. Petra sam dojila godinu dana i moram priznati da to iscrpljuje psihički i fizički. Nije nikako htio bočicu, pa ga nigdje nisam mogla ostaviti. Nika je puno bolja: dojim je po desetak minuta, ona se najede i mirna je, pa i nije naporno, a prihvatila je i bočicu. Naravno da je dojenje najbitnije za bebu, ali bočica dobro dođe kada moram nekamo otići, primjerice odvesti Petra na plivanje ili mu samo posvetiti vrijeme, jer on je još uvijek malen i treba svoju mamu samo za sebe.
Mnoge mame još uvijek s nelagodom pričaju o toj temi, no jeste li kod sebe ikada primijetili simptome poslijeporođajne depresije?
Iskreno, budući da smo stalno u akciji, uopće ne stignem razmišljati o tome. Evo, tek što smo se navikli na život u Hamburgu, već se pakiramo za Pariz zbog Igorova posla, često dolazimo u Hrvatsku, uvijek se nešto događa… Neću lagati, ima dana kada padam s nogu, a najteži su oni kad Igor odlazi – dok se ne naviknemo na to da ga nema. Stvar spašava komunikacija preko Skypa, pa je uvijek nekako prisutan. No sve u svemu, dobro se snalazim.
Kakva je Nika sada beba? Spava li i dalje?
Upoznaje svijet oko sebe, sve ju zanima, mila je, mazna, vesela – prava mala smjehuljica. Potpuno je drugačija od Petra: on je stalno htio biti sa mnom, sisati, često je i vrištao. Ona je puno mirnija. Ne plače čak ni kad je gladna, samo kad ju trbuh boli, jer još uvijek tu i tamo ima grčeve. I s njom se može ići kud god želite, svemu se prilagodi.
Kako sada Petar reagira na Niku? Uključuje li se u brigu oko mlađe sestrice?
Otkad je Nika došla, on je sam sebi jako važan jer može od nje posuditi malo mlijeka, igračku… U početku je htio sudjelovati u hranjenju, presvlačenju, kupanju, a onda je došla faza kada ga Nika uopće nije zanimala. Sad je opet grli, mazi, ljubi, leže zajedno u krevetu. Puno mu je zanimljivija, a i ona njega obožava. Kad ga ugleda – osmijeh je od uha do uha.
Danas se na tržištu može pronaći preslatka robica i za dječake i djevojčice, no je li Vam ipak poseban gušt kupovati male haljinice?
Da, uživam u tome, i bit ću iskrena, čim sam saznala da sam trudna, navijala sam da bude curica. Čak sam i doktoricu nekoliko puta pitala je li sigurna, može li još koji put provjeriti, no i sama sam se uvjerila kad sam vidjela sliku. Naravno da mi je najvažnije da su oboje zdravi, ali stvarno sam jako priželjkivala curicu. I za Petra sam ja birala i kombinirala svašta, no za curicu je, kako kažete, poseban gušt.
Ima li Igor posebne trenutke sa svojom djevojčicom?
Da, ranojutarnje maženje u krevetu. Petar i ja se dignemo prije sedam, Nika tada još spava, a kad se probudi, Igor ju prebaci iz krevetića k sebi, presvuče ju i onda se oni valjaju i maze da ih mi uopće ne čujemo.
Hoće li se i u Vašoj obitelji potvrditi da su tate privrženiji kćerima, a mame sinovima?
Nika je mala, pa još ne znam, a oko Petra se i dalje vrti cijeli svijet. Budući da je dojim, trenutno je više uz mene, ali Igor s njom svugdje ide i nema nikakvih problema. Petar je mamina maza, a Nika didina princeza jer je prva curica u obitelji.
Bojite li se da će bake i djedovi razmaziti djecu?
Neće, jer ne stignu pošto živimo u inozemstvu. Ovo malo vremena što su s njima uživaju, a i moraju znati neki svoj red da nas kasnije ne izlude.
Kako izgleda Vaša svakodnevica u Hamburgu?
Nakon zajedničkog doručka, Igor odvede Petra u vrtić, Nika i ja ostanemo same, skuham ručak i u deset smo već u šetnji. Oko podne se vratimo kako bismo zajedno ručali i zato što Igor u tri već ima trening, prije kojeg dovede Petra iz vrtića, i nas troje onda opet idemo van. Ne provodimo puno vremena u kući.
Uspijete li Igor i Vi ukrasti vrijeme za sebe?
Koliko god to izlizano zvuči, nama je to vrijeme – vrijeme s našom djecom. Zadnji put sam vani bila pred kraj trudnoće i nedavno na večeri s prijateljima. Kad se sjetim da moram dojiti i dići se oko šest jer se Petar tada budi, nije mi do izlazaka, a i inače nisam za neka tulumarenja. Kad djeca zaspe, onda se posvetimo malo jedno drugome.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju magazina Mama&Beba br. 81
Nije dozvoljeno kopiranje i/ili prenošenje fotografija i sadržaja bez suglasnosti vlasnika portala.
