Muškarci, a mnogi od njih tate, hvale se titulom odličnih kuhara i master chefova.
Ja se tim epitetom ne mogu okititi, zapravo upravo suprotno…nisam Jamie Oliver, ali ponekad kad sam gladan zavapim Đe mi je Oliver!!!?
Super kuham kavu, otvaram konzerve, mažem namaze, znam prema ženinom popisu donijeti potrebne namirnice iz trgovine i još ponešto kuharski manje bitno tipa podgrijati jelo. Nije baš da bih se pretvorio u kostur od gladi kraj punog frižidera i smočnice, ali isto tako ne bih se baš dobro snašao u trenutku istine kada bih se trebao suočiti sa za mene velikim izazovom, a taj je kako upotrijebiti ulje, začine, mesinu, povrće i odgovarajuće lonce i tave.
U rijetkim prilikama (ženi hvala što su rijetke 🙂 kad ja trebam osigurati obiteljski obrok, a Jamie Oliver mi ne želi odgovoriti na mail, rješavam taj problemčić nemaštovito i jednostavno. Odem do obližnje ćevabdžinice, naručim dostavu iz obližnje pizzerie ili napravim sendviče á la carte/ á la tata sa sastojcima iz obližnjeg frižidera.
Pokušao sam ja nešto zahtjevnije, ali rezultati pokušaja završavali su u bio otpadu…jednostavno nemam talenta…šmrc.
Vezano uz spomenute sendviče moram ovom prilikom iskazati dužno poštovanje engleskom aristokratu iz 18. stoljeća koji se krije pod imenom John Montagu, Fourth Earl of Sandwich iliti grofu Sendviču koji je prvi započeo sa korištenjem blagodati koju nam pružaju dvije suprotstavljene šnite/kriške kruha između kojih se nehajno smjeste salame, sirevi, meso, salate i ostalo po želji. Shodno tome za mene on nije bio grof već kralj Sendvič.
Sendviči mi prilično dobro idu, a čak sam usavršio i izbjegavanje upotrebe noževa. Ukoliko vam se ne da prati nož nakon što namažete putar, majonezu ili neki drugi namaz na kruh savjetujem sljedeće – odrežete komad kruha, otrgnete komadić korice i tom koricom po ostatku kruha razmažete putar ili paštetu. Koricu koja glumi nož pojedete, a salama i sir su ionako već narezani tako da jedino što morate poduzeti jest pojesti svoj uradak. Nema pranja – samo papanje.
To što ne znam kuhati, ne znači da ne znam pojesti. Nemilice koristim benefite koje mi pružaju kulinarske vještine žena/mama/baka u mojoj užoj obitelji i smatram se vrlo sretnim po tom pitanju, a u prilog tome mogao bi posvjedočiti i broj kg koji se pokaže kad nagazim kućnu vagu i koji bilježe vrlo „pozitivne“ pomake.
Žene, kao vrsne kuharice, mnoge od njih mame, ne hvale se svojim umijećem – one su jednostavno izvrsne. Unatoč većoj medijskoj prisutnosti „jačeg“ spola u kuharskom okružju moja iskustva ipak daju prednost ženskim chefovima (sorry Jamie).
I da se ne bi krivo shvatilo…ja se ne hvalim svojim neznanjem…sve ovo ispričao sam vam u povjerenju…isto tako treba imati sreće i biti snalažljiv…a ja valjda imam i jedno i drugo.
