Promjene životne sredine velike su i značajne za cijelu obitelj. Promjena gradske četvrti u kojoj obitelj živi, a pogotovo mjesta ili pak države, zahtijeva proces prilagodbe svih članova obitelji, pa tako i djeteta.
Ako je dijete dojenačke dobi i nije uključeno u socijalizacijske skupine, vrlo vjerojatno neće značajnije osjećati promjenu. No ako je dijete starije i bilo uključeno u odgojne ili obrazovne ustanove, te će u iste biti uključeno u novoj sredini, potrebna mu je pomoć i potpora odraslih.
Potpora će svakako biti uspješnija ako je roditelj miran s odlukom o preseljenju, ako je ona dobrovoljna ili pak donosi pozitivnije promjene za obitelj (bolje plaćen posao, veći stan, ili pak bolje životne prilike). Iako se ti razlozi roditeljima mogu činiti opravdanima i boljima, ne treba očekivati da će ih i dijete vidjeti na isti način.
Dijete već u predškolskoj dobi ulazi u odnose s drugima i razvija prva prijateljstva. Što je dijete veće (primjerice školske dobi), prijateljstva postaju za njih važnija i intenzivnija. Ako im želimo pomoći u prilagodbi, važno je da razumijemo što za njih znači taj gubitak.
Ako je dijete nastavilo živjeti u istom gradu te samo promijenilo vrtić ili školu, poželjno je omogućiti djetetu održavati kontakt sa starim prijateljima. Povremena druženja u novom domu, zajednički izlasci u parkove, kina i kazališta dobar su način za održavanje i njegovanje prijateljstva.
Ako je pak riječ o preseljenju u drugi grad ili državu, dijete možemo potaknuti da prijateljima piše pisma i šalje fotografije kako bi na taj način njegovao odnose koji su mu važni i koji su obilježili jedan dio njegova života.
No, pored spomenutog, dijete će svakako trebati pomoć odraslih u sklapanju novih prijateljstava i uklapanja u novu sredinu.
Za dobar početak preporučljivo je da roditelj zajedno s djetetom posjeti ustanovu koju će dijete pohađati. Tako se od odgajatelja ili učitelja mogu dobiti informacije o načinu rada i provođenju vremena, obvezama i navikama, te o djeci s kojima će ondje boraviti. To je i prilika da se roditelji i dijete predstave i upoznaju te dogovore kako zajedno mogu pridonijeti boljoj prilagodbi novopridošloga djeteta. Poželjno je da roditelji ostvare dobru suradnju s odgajateljima ili učiteljima redovitim dolascima na sastanke i konzultacije. Na taj način dijete dobiva poruku da se brinemo za njega, za njegove osjećaje, uspjehe i poteškoće, te da smo tu za njega ako mu je potrebna pomoć.
Treba imati na umu da je djetetu kao i odraslima potrebno vrijeme u kojem će prvo promotriti sredinu u kojoj se nalazi, stoga nije neobično ako u početku bude usamljeno i po strani. Važno je razgovarati s djetetom o tim osjećajima, razumjeti ih i poštovati djetetovu spremnost za uključenje u grupu i za druženja.
Ako mu pokažemo da ga razumijemo, te razumijevanje potkrijepimo primjerima iz vlastitog života u takvim situacijama, polako otvaramo prostor da dijete samo razvije načine kako može pridonijeti da ga vršnjaci prihvate.
Možemo mu predložiti da s vremenom organiziramo kućna druženja s vršnjacima kako bi dijete iniciralo kontakt, ili mu pak pomoći idejama što može činiti kada se osjeća usamljeno. Djeca najčešće sama imaju odgovore na ta pitanja kada ih potaknemo da razmisle. Vrlo brzo primijete tko je od djece pristupačniji, tko se pak također osjeća ponekad usamljeno, te s njima započinju prve kontakte. Poželjno je i zatražiti od odgajatelja ili učitelja da predstave novopridošlo dijete ostalim vršnjacima i tako potaknu drugu djecu na druženje i prihvaćanje.
Kako svaka prilagodba zahtijeva vrijeme, važno je biti strpljiv i pratiti djetetovu spremnost na kvalitetu i čestinu kontakta s drugima te mu dopustiti slobodu da nam otvoreno priča o svojim osjećajima.
Važno je pružiti im povjerenje jačanjem pozitivne slike o njima samima, šaljući im poruku da uz našu malu pomoć oni to mogu sami – u najboljem trenutku i na najbolji način za njih.
Tekst: Psihološki centar Razvoj
