Dva mjeseca nakon vjenčanja mjesečnica mi je izostala. S obzirom na to da sam se nekako drugačije osjećala, posumnjala sam da će nam uskoro stići beba. No nisam htjela nagađati pa sam nakon tri dana odlučila napraviti test koji je potvrdio – istina je, trudna sam!
Bakterija e. coli ugasila mi je osmijeh
Sreća me obasjala, osmijeh mi nije silazio s lica. Činjenica da u meni raste novi život učinila je da se osjećam posebno. Trudnoća je tekla uredno, izuzevši promjene raspoloženja koje su, mislim, najteže padale mom suprugu. Bilo mi je teško prihvaćati promjene na mom tijelu, strahovala sam od porođaja, ali i od toga hoću li biti dobar roditelj. Mučnine su me pratile do 16. tjedna trudnoće. Nisam povraćala, ali želudac mi se ponekad dizao i na svježi zrak. Nakon kraćeg mučnog razdoblja napokon je uslijedilo drugo tromjesečje, u kojem više nisam bila kronično pospana niti mi je bilo mučno. Imala sam elana za sve. No sreća je ubrzo splasnula kad sam saznala da u urinu imam bakteriju e. coli. Uplašila sam se jer me je zbog infekcije mokraćnog sustava i boljelo u trbuhu. Popila sam jednu dozu antibiotika, no nakon toga uslijedile su još tri – bakterija je bila uporna i dosadna. Nestala je tek tjedan i pol prije porođaja.
U to vrijeme moja sramežljiva djevojčica, čiji smo spol saznali tek u 24. tjednu, iznenadila nas je otkrivši nam da nije dečko. Dva sata navikavala sam se na novu vijest jer sam bila uvjerena da nosim dečka (posebno jer je suprug tvrdio da se ''u mojoj familiji rade samo muška djeca''). No ubrzo sam postala euforična. Imali smo dogovor da ću ako bude žensko, ja određivati ime, pa sam odmah krenula u akciju. Nakon kraćeg razmišljanja odlučila sam da će se zvati Sara, što znači princeza.
Prije drugog tromjesečja suprug i ja smo išli na tečaj za trudnice, što mi je kasnije zbilja pomoglo. Prijateljica mi je u isto vrijeme dala brošure o porođaju: o tome kako treba prigrliti svaki trud i zamišljati kako je dijete svakim trudom sve bliže. Možda zvuči smiješno, ali i to mi je pomoglo da se pomirim s tim da će jako boljeti. Došlo je i zadnje tromjesečje, trbuh je bio sve veći i teži. Imala sam osjećaj kao da će beba ispasti van. I doktor mi je govorio da je beba velika, i to me je plašilo. Prepustila sam se novonastaloj situaciji i tri tjedna prije porođaja otputovala na more. Polako se bližio trenutak kada će Sara doći na svijet. Iako sam mislila da ću roditi ranije, moje dijete je odlučilo izaći točno na termin – 23. kolovoza.
Dva dana prije porođaja osjećala sam se izvrsno, nije bilo tegoba, cijeli sam dan provela za mašinom, šivajući. Kad sam ustala, skužila sam da su mi otekla stopala – sjetila sam se da su mi rekli da se to zna dogoditi pred sam porođaj. Dan prije termina ispao mi je sluzni čep i imala sam lagane trudove. Budući da mi je to bila prva trudnoća, nisam bila sigurna je li beba krenula. Rekla sam mužu: “Ako je ovo porod, mogla bih stalno rađati” – i krenula na pregled. Doktorica me je ipak vratila kući. Pripremni trudovi su prestali oko 15 sati, pa sam opet počela iščekivati. Točno u ponoć trudovi su opet krenuli. Na papir sam si bilježila razmake između trudova. Ovoga puta znala sam – porođaj je počeo!
Suprug u rađaonici bio je moj spas
Oko tri sata zaputili smo se prema bolnici, trudovi su bili svakih devet minuta. Kad smo stigli u bolnicu, doktorica me pregledala i rekla da sam otvorena samo dva prsta, ali da će me zadržati. Napravili su mi klistir i stavili me u predrađaonicu. Suprugu sam rekla da ode kući i da ću ga zvati kad me premjeste u rađaonicu. Oko četiri sam bila u predrađaonici, smjestili su me na krevet do radijatora, koji mi je kasnije uvelike pomogao jer sam se za vrijeme trudova grčevito držala za njega.
Neću lagati, boljelo je jako (dok su trudovi nadolazili, pomišljala sam da bih voljela da dijete izvade na carski rez, samo da bolovi prestanu). Suočena s trudovima, mislila sam da nikad više neću roditi nijedno dijete. Ali nisam kukala i vrištala jer su nam na tečaju rekli da štedimo snagu za glavne trudove i tiskanje.
Kad su me došli pregledati, bila sam otvorena četiri centimetra. Pokušali su probušiti vodenjak da ubrzaju porođaj, ali je Sarina glava bila preblizu pa nisu mogli. Na drugom pregledu bila sam otvorena osam centimetara, rekli su mi da porođaj teče super i da me sele u rađaonicu.
Javila sam suprugu i oko osam ujutro bili smo u rađaonici. Stvarno mi je bilo super što je on bio kraj mene u tom važnom trenutku. Kod zadnjih trudova moj Ante me je držao za ruku i govorio da dišem. Prisjetio se vježbi koje su nas učili na tečaju i vodio me. To je bilo malo teže jer ti trudovi doslovce sami tiskaju bebu. (Sad mi je smiješno jer sam vikala: “Kako ću disati kad me tjera da tiskam?'') Rađala sam i gledala u sat koji je stajao nasuprot meni. U deset sati i dvanaest minuta, nakon samo tri truda, Sara je izašla van. Bila je duga 51centimetar i teška 3750 grama.
Kad su je stavili na moja prsa, rasplakala sam se. Divan je osjećaj postati majka. Suprug i ja uživali smo sat vremena s našom bebom, fotoaparatom smo bilježili njezine prve trenutke s nama. Onog trena kad sam je primila u naručje, bol je doslovce nestala. Boljelo je još samo šivanje jer me Sara zaderala laktom, ali sam znala zbog koga trpim.
Kad su Saru odnijeli i kad je Ante otišao, ostavili su me sat vremena na promatranju ispred rađaonice. Kad su me dovezli u sobu, nakon nekih sat vremena, donijeli su i Saru. Nisam je se mogla nagledati, stalno sam zvala muža i govorila mu da je prekrasna. Bila je umorna od porođaja pa je taj prvi dan prespavala. Ja od uzbuđenja nisam mogla spavati, samo sam telefonirala.
U sobi sam bila s još tri rodilje. Jedna bebica je dosta plakala pa sam nam puštala Anu Rucner da se smirimo. Sve su bebe, a i mame, zaspale, a s njima i ja.
Drugi dan u bolnici suočila sam se s mukama dojenja. Bradavice su me boljele, Sara nije znala povući, a ja nisam znala namjestiti siku u njezina usta. Dok sam o tome slušala na tečaju, sve se činilo vrlo jednostavno, no sad nije bilo. Bila sam uporna i uspjele smo. Sara nije dobila žuticu i dovoljno je dobivala na težini, pa su nas već 25. kolovoza pustili iz bolnice.
U najtoplijem tjednu u mojem životu moj je suprug stigao – u odijelu. U ruci je držao tucet ruža, a u očima se zrcalila sreća i veselje jer su mu se tog dana u život vratile njegove dvije princeze.
