Bože, kada bih mogla pretočiti u riječi sreću koju osjećam, mislim da bih mogla napisati roman duži od cijele kolekcije djela Dostojevskog, Andrića i Krleže zajedno!
Evo, 2.35 je ujutro. Maloprije sam obišla našu princezu, ušuškala ju još jednom i ostavila ju njezinim slatkim snovima i ušla u sobicu naših ''braceka''. Gledam svoja neprocjenjiva blaga kako papaju. Mali a veliki dečki, pa sami papaju!
Mislim, ne doslovno, mama im složi flašice uz pomoć dekica i onda samo nadgleda proces hranjenja iz svoje stolice i uskače ako treba nekog podrignuti ili vratiti flašicu u usta.
Vjerojatno će se sad neki doktori ili patronažne sestrice zgroziti nad mojim načinom hranjenja, ali nama roda nije donijela jednu bebu pa se mama mora nekako snaći da svi budu na vrijeme nahranjeni.
Naša roda donijela nam je tri braceka!
Nakon deset godina braka i u svojim kasnim 30-im godinama, zahvaljujući potpomognutoj oplodnji (iz 4. transfera) i našem predivnom doktoru Lucingeru, suprug i ja smo prvi put osjetili čari roditeljstva 2010. godine, kada je na svijet došla naša princeza Lara.
Nismo svih deset godina pokušavali zatrudnjeti, jer smo prvih pet godina braka željeli posvetiti sebi, uživati jedno u drugome i našem braku. Bojan, moj suprug, zna se nekad malo naljutiti kad kažem da je trenutak Larina rođenja nešto najromantičnije što sam uz njega doživjela, jer je on svojom podrškom i ljubavlju učinio taj čin rođenja još veličanstvenijim!
Na svijet je stiglo jedno malo ružno pače, jedno crno čupavo čudo, sve izobličeno od čina rođenja. Mama je bila toliko izvan sebe od uzbuđenja da je dva sata nakon rođenja uspjela greškom podojiti i tuđu bebu na hodniku bolnice dok je čekala smještaj u sobu.
Kada me sestra upitala po prezimenu (koje je vrlo slično mojem djevojačkom, na koje sam dodala suprugovo prezime) je li to moja beba, ja sam potvrdila, uzela dijete i dala mu da cika. Gledala sam onako u čudu to malo stvorenje i razmišljala kako su mi sve žene pričale da se djeca poslije vaginalnog porođaja vrlo brzo promijene jer budu izmučena od porođaja.
I gledam ja to dijete i razmišljam kako se taj proces promjene jako brzo zbio i da Lara fakat više ne nalikuje na bebu od prije dva sata. I onda razgledavajući bebu koja cika, ugledam i skužim da ta beba i ja imamo različite brojeve na narukvicama! Bilo mi je žao sestrice koja mi je dala dijete jer nije bila samo njezina greška, nego i moja, ali dečkić kojeg sam podojila nije se puno žalio!
Bojan i ja smo uvijek maštali kako bismo voljeli imati troje djece (što je za mene pojam velike obitelji, jer kod nas svi imaju jedno ili dvoje djece) pa smo tako vrlo brzo, čim je Lara navršila godinu dana, odlučili ponovo pokušati s IVF-om. Svi koji su prošli kroz taj proces znaju koliko je mukotrpan, bolan i psihički težak, pa sam čak rekla suprugu da nisam sigurna hoću li više pokušavati ako ovaj put ne uspijemo… I kao da nas je anđeo čuvar čuo, drugi put smo uspjeli ostati trudni iz prvog pokušaja. Bili smo presretni!
Odlazimo na putovanje, sretni i trudni! Lara, moja sestra i ja putujemo u Afriku kod tate Bojana koji živi i radi u Sudanu već dugi niz godina.
Nalazimo se u Nairobiju u Keniji kako bi tata svojoj princezi Lari pokazao bebe slonove i žirafe i odveo ju na mali safari. Lara uživa, a ja sve manje, jer me počinju mučiti mučnine koje, naravno, nisu samo jutarnje nego cjelodnevne.
Nakon Kenije odlazimo na Sejšele uživati u moru i suncu, a ja u svojim mučninama. I po dogovoru s doktorom, odlazimo i kod doktora Jivanjija, trudni punih pet tjedana, kako bismo vidjeli koliko nas ima (vraćena su mi tri oplođena zametka treći dan i betica je bila jako visoka).
I tako, gleda dr. Jivanji, Indijac, i kaže da ćemo dobiti blizance! Svi smo presretni, pomalo zbunjeni, a ja i skeptična tom njegovom dijagnozom. I cijelo vrijeme odmora govorim suprugu i sestri da je tu negdje i treći bebač (znala mi je seka tijekom trudnoće reći da sam si sama to ''zacoprala'').
Po povratku s odmora jurim odmah kod doktora, nosim nalaze dr. Jivanjija, i idemo odmah na ultrazvuk vidjeti čuju li se mala srčeka.
“Suzana, kucaju sva srca!” rekao je. “Sva tri!” Šok… suze… zbunjenost… strah… Iako u samom procesu postoji šansa za to i premda ste uvijek svjesni toga, svjesni ste i da se ti slučajevi rijetko događaju i pomislite: Pa neće se valjda dogoditi baš meni… Eto, nama se dogodilo!
I sada već ne možemo zamisliti da ih imamo manje nego troje, odnosno četvero s našom princezom! Ali stanje šoka kad čujete da ćete nositi trojčeke doista je neopisivo – iako je u mom slučaju trajalo jako kratko… koji sat… i onda shvatite da nosite čudo i borite se za svaki dan kako bi bebači bili što veći i jači kad se rode. To nije normalna trudnoća, to su tri bebe u trbuhu, hoće li imati mjesta, mogu li oštetiti jedan drugog, hoće li se prerano roditi – ma, milijun mi se pitanja motalo po glavi, suze su frcale jedna za drugom u doktorovoj ordinaciji, a on me grlio i tješio, navodio primjere žena koje su uspješno iznijele takvu trudnoću. Izašla sam van, sva zbunjena.
Zovem Bojana u Sudan da mu javim vijest. Hoće li se ljutiti? mislim si. Pristala sam da mi vrate tri zametka, a on je stalno ponavljao da ne vraćam više od dva, ali po razgovoru s doktorom i biologisticom odlučili smo se ipak za tri jer smo i s Larom bili vratili tri izvrsne blastice peti dan, betica je isto bila jako visoka, a primilo se samo jedno. Pa smo išli teorijom da sam sad dvije godine starija, da su manje šanse i da je najbolje vratiti tri. Eto, ne mogu ni muža okriviti za to, sama sam donijela odluku. Milijun misli mi se vrti po glavi.
Sjedim na Jelačić trgu, plačem i očekujem utjehu i podršku od njega, a on je isto tako zbunjen kao i ja. Ali naša zbunjenost srećom bila je kratkog vijeka. Zaključili smo da ćemo biti jedna velika sretna obitelj, i već smo u tom telefonskom razgovoru maštali o starosti i o okupljanjima za Božić i rođendane kao u američkim filmovima.
Ma bit će divno!
Imala sam sreću da mi je trudnoća prošla bez komplikacija, i na moje i na čuđenje svih oko mene, uključujući i doktore. Putovala sam i autom, i avionom, sama s Larom. Uspjeli smo otići i na ljetovanje, vodila sam apsolutno normalan život i uživala u trudnoći. Imala sam veliku podršku svoje obitelji, što mi je puno značilo, osobito pred kraj trudnoće, kada mi je postalo teško voditi računa o Lari, koja je još uvijek bila beba sa svojih 18 mjeseci i tražila puno pažnje. Tek sam u 29. tjednu trudnoće bila ''preventivno'' hospitalizirana kako bismo bebice i ja bile pod liječničkim nadzorom.
Ja sam se odlično osjećala. Trbuh mi je bio golem, osjećala sam se ponekad kao cirkuska atrakcija jer bi ljudi pokazivali prstom na mršavu ženu s golemim trbuhom. Čak su me znali zaustavljati na ulici i pitati koliko to beba ima u tom trbuhu.
Ali u svemu tome sam uživala i radovala se dolasku naših anđela. Pred sam kraj trudnoće počele su se javljati male komplikacije jer su bebači imali sve manje prostora u trbuhu i počeli su mi pritiskati organe i radi toga su doktori zaključili da je vrijeme završiti tu trudnoću pet i pol tjedana ranije. Rođeni su 2.10.2012. sa 34+3 tjedna (34 tjedna i 3 dana) pa se po tome smatraju nedonoščad, iako su za trojčeke bili stvarno veliki: Viktor je rođen u 10.04 sata s 2580 g i 47cm, Ivor u 10.05 s 2230 g i 45 cm i Gregor u 10.05 s 1830 g i 43 cm.
Velika seka Lara navršila je u studenome dvije godine. Kako smo cijelo vrijeme trudnoće puno pričali o “bracekima” koji će se roditi, ona im se stvarno obradovala. Još dok su bili u trbuhu, redovito je ljubila trbuh, mazala ga da mama ne dobije strije (iako se po neka ipak potkrala na tom velikom trbuhu) i stalno je pričala svojim bracekima.
A tek kad su joj braceki po rođenju i dolasku doma priredili iznenađenje u obliku velikog poklona, njezinoj sreći nije bilo kraja. Obožava ih držati u krilu, pričati im kako su mali i kako ne mogu puno toga raditi što ona može, ljubi ih u glavicu i ručice i priprema im hranu i daje dudice. Ma prava velika sekica!
Ona im stalno priča i o tati: “Tata živi u Africi, tamo je i Tonko (slon) i žirafa i tata ide u Skype pa ga vidimo!”
Tata je preko Skypa proslavio i Larin prvi rođendan i doživio još mnoge naše ''zajedničke'' trenutke. Nedostaje nam, to je tako, a meni najviše nedostaje kad se događaju neke lijepe stvari, kad ne čuje prvi smijeh, prve riječi, ne vidi prve korake, musave obraščiće i uživanje u kupanju. Davno sam mu rekla da mi je najvažnije da se dečki rode živi i zdravi, a da ću ja, ako budem morala, sve sama zbaviti oko djece.
Srećom, nisam sama. Živimo u velikom kućanstvu s mojim roditeljima i sekom, tako da imamo “logistiku” koja nam pomaže… Iskreno, svaka majka zna koliko je posla oko bebe, oko novorođenčeta, a tek koliko je posla kad ih je troje! Ali sve se može! Naši trojčeki rastu u okružju prepunom sreće, zadovoljstva i ljubavi!
Mene još uvijek drži osjećaj euforije i neopisive sreće što je sve prošlo u redu tijekom trudnoće i porođaja, pa kad ih vidim svu trojicu, ništa mi nije teško, a isti osjećaj dijele i baka, deda i tetka. Ne mogu reći da nisam umorna, ali taj umor osjetim tek kad legnem u krevet jer, iskreno, nemam vremena biti umorna pored moja četiri anđela. Tata nam dolazi doma svaka četiri tjedna i onda on preuzima veliki dio obaveza oko bebača da nadoknadi sve ovo propušteno vrijeme. Divan je i požrtvovan otac i nadam se da dečki, kao što ni Lara nikad nije, neće osjetiti da nije stalno uz njih.
Braceki su sad već veliki dečki! Viktor je na početku prosinca imao 5320 g i 56,5 cm, Ivor 5020 g i 54,5 cm, a Gregor 4 kg i 52,5 cm, tako da je svaki narastao 9 cm od rođenja i gotovo uduplao svoju težinu. Divno ih je gledati kako rastu i već razmišljam kako će biti veselo kad počnu za koji mjesec puzati i prohodavati i kad ih bude na sve strane. Predivno ih je gledati, svaki je već sad osoba za sebe i već se vidi koji će biti šarmer, koji će biti borac, a koji je ''kuler''.
Ja sam godinama radila kao slobodna konzultantica (free lancer) istraživanja za humanitarne agencije na praćenju provođenja nekoliko konvencija i kroz posao sam stalno putovala. Zanimljivo je da u 2007. nisam provela pet noći u jednom krevetu, imala sam više od 30 međunarodnih letova i oko 35.000 prijeđenih kilometara sa svojim vozilom, jer sam stalno bila na putu.
Međutim, sad sam se prekvalificirala i u potpunosti me ispunjava moje novo zanimanje: mama trojčeka i mama četvero djece! Trenutno ne uživam u putovanjima nego u domu ispunjenom dječjim glasovima, da ne kažem plačem, jer malci znaju zborski zaplakati pa zvučimo kao da smo u rodilištu. A na putovanja ćemo opet kad dečki još malo ojačaju. Naravno, više nećemo voziti ''normalan'' auto, prelazimo na kombi da možemo potrpati našu malu ekipu!
Sada brojimo dane do tatina dolaska i radujemo se zajedničkim blagdanima.
Sretnu novu godinu želi vam najsretnija obitelj na svijetu!
