Beba je za mene uvijek bila nešto što se planira i na što se odlučiš kada si odrastao i zreo. To je za mene bilo „tamo negdje“ u budućnosti, kada mi riječ „gospođo“ neće zvučati tako staro, kada ostvarim sve svoje zacrtane planove, a ti planovi su uključivali prvenstveno aktivno bavljenje sportom te naravno neki dobar posao.
Dakle, bila sam sportašica, studentica, konobarica, a najviše od svega mlada osoba koja se bojala odrastanja, a odlučiti se imati dijete za mene je značilo diplomirati, imati dobar posao, odustati od sporta te biti jako ozbiljan i zreo.
Početkom prošle godine sam se dosta jako razboljela; rekla doktorica: „Svinjska gripa.“ Mislim da mi je, koliko pamtim, temperatura prvi put u životu prešla preko 40. No prošlo je i to, a ja sam nastavila dalje normalno sa svojim treninzima, faksom i poslom. Hm, barem sam htjela, ali nikako se nisam mogla oporaviti do kraja, bila sam stalno umorna i bez snage.
Otišla sam na pregled kod doktora isti dan kada sam naslutila razlog svojih tegoba i saznala da sam trudna već skoro sedam tjedana te prvi put čula maleno srce kako kuca.
Nakon prvotnih suza i veselja, sjetila sam se da sam tri tjedna ranije ležala u najgoroj temperaturi ikad, i tada sam odmah znala da će sve biti u najboljem redu s mojom trudnoćom – jer najgore je već bilo iza nas.
Nastavila sam normalno dalje sa svojim životom: posao, faks, trening, samo sam odlučila malo prilagoditi tempo svojem trenutnom stanju. Kako sam po prirodi pomalo perfekcionist, provela sam sate i sate pretražujući internet o savjetima i studijama na temu bavljenja sportom u trudnoći – sve kako bi se osigurala da ne radim nešto krivo.
Ipak, odlučila sam pitati svog ginekologa kakvo trčanje preporučuje u trudnoći, ni u jednom trenutku uopće ne isključujući mogućnost trčanja u trudnoći. Reakcija je otprilike bila: „Kakvo trčanje u trudnoći? Zar se ne možete strpiti tih par mjeseci? Što ako vam se dijete rodi kao nedonošče sa šest mjeseci? Pa to ni vi ni ja ne bismo htjeli imati na svojoj duši!“ Izašla sam poprilično demotivirana i s grižnjom savjesti iz ordinacije, jer ja uopće nisam ni prestala trčati, a osjećaj je bio bolji nego ikad!
Naravno, tempo je bio puno sporiji, treninzi puno kraći… Ukratko, držala sam se svih preporuka Američke pedijatrijske akademije. Dapače, svugdje sam čitala da je popriličan šok za organizam da majka mijenja svoj stil života, uključujući bavljenje sportom (u smislu da se naglo prestane ili krene trenirati). Ipak, unatoč svim informacijama koje sam pronašla o toj temi, odlučila sam slušati one najpouzdanije – informacije koje mi je vlastito tijelo odašiljalo. Ono je najbolje znalo kada je dosta, s obzirom na to da mu je glavna zadaća postala očuvanje malog bića – samo se trebalo prepustiti i vjerovati mu.
To je super funkcioniralo, rješavala sam obveze na faksu redom, s ciljem da diplomiram prije porođaja, trenirala sam koliko sam mogla, koncentrirajući se da uživam što više, uz trčanje sam i planinarila te puno plivala, jedino sam nakon 3. mjeseca prestala raditi jer mi je bilo prenaporno. Nastojala sam što više uživati i živjeti život da si pritom ništa ne uskraćujem zato što sam trudna i da pritom ne ugrožavam bebu.
Kako se beba počela širiti, tako je došlo vrijeme i za kupnju trudničkog steznika kako bih mogla i dalje neometano nastaviti sa svojim aktivnostima. Stvarno super stvar za trčanje i planinarenje, pravilno raspoređuje opterećenje na leđa i uklanja većinu trudničkih problema i bolova (čitaj: sva moguća uklještenja u križima).
Ipak, nedostajalo mi je nešto što tada više nisam imala – a to su bile utrke. Još bih mogla ignorirati sve te divne utrke da dragi isto nije trkač i da njega nisam pratila na iste te divne utrke. Dok su se svi zagrijavali trčeći, meni su nudili stolicu za sjedenje, dok su se svi nadali što boljem rezultatu, ja sam željela bilo kakav rezultat!
Koliko god da je bilo divno biti među svim tim trkačima, toliko je bilo i nepodnošljivo. Često su mi ljudi komentirali da će vrijeme brzo proći, da ću uskoro imati druge prioritete u životu i da će mi sport biti zadnje na pameti, ali ja sam odmah znala da to nije istina. Našla sam se pred izazovom: kako otići na neku utrku a ne utrkivati se? Naime, morala sam paziti na puls i intenzitet, da uvijek bude lagana i aerobna aktivnost kako ne bih previše opterećivala tijelo, a time i bebu.
Rješenje sam našla u trekingu na Mljetu u drugoj polovici svibnja prošle godine. Treking je kombinacija orijentacijskog trčanja i planinarenja (nešto što sam ionako svakodnevno radila) i nisu svi „nabrijani“ na štopericu. Sve se super poklopilo: upravo sam tada ulazila u 6. mjesec trudnoće pa je veličina trbuha još uvijek bila prihvatljiva, išli su prijatelji i dragi, pa je to bilo i ugodno druženje, temperatura je bila preko 20 stupnjeva, ali ne prevruće, moglo se kupati, i ono najbitnije – to je službeno bila utrka s natjecateljima, a ja sam konačno bila jedna od njih.
Opremila sam se svom potrebnom opremom (čokoladice, corny i slična energetska pomagala), puno vode, steznik i šilterica te krenula s malom Kalom u našu prvu, 21 kilometar dugu, zajedničku avanturu. Avantura je završila s peharom, koji nema neku realnu materijalnu vrijednost, ali mi je to najdraži trofej s neke utrke. Prvenstveno zato što je to prvi NAŠ pehar i nagrada za naš prvi zajednički pothvat, ali i jedan veliki simbol da se sve može kad se hoće, samo je pitanje načina. U
pravo sam taj pehar gledala dok sam čekala deset minuta taksi da me odveze u bolnicu nakon 12 i pol sati trudova, mantrajući kako samo idem u još jednu zajedničku avanturu sa svojom malom Kalom.
Tri tjedna poslije trekinga, dragi, njegov rođak i nas dvije nastupili smo u štafeti (ovaj put sam plivala) na rapskom triatlonu i osvojili drugo mjesto, a prvo mjesto od hrvatskih štafeta. S obzirom na to da sam već bila na pragu 7. mjeseca trudnoće, možete zamisliti izraze lica kada sam se popela (odnosno, već pomalo dogegala) na postolje da primim medalju i nagradu – tim više što smo iza sebe ostavili devet muških štafeta. To je zaista puno ljubomornih muških pogleda J.
S tom utrkom sam odlučila završiti svoju kratku sezonu natjecanja te raditi sve što radi tipična trudnica: laganini se gegati, jesti tone sladoleda, puno maziti trbuh i plivati u moru (u međuvremenu i diplomirati). U tom sam tonu dočekala i poziv taksistu, sjedeći nakon partije jamba (gledajući u pehar), posljednji put mazeći trbuh i spremajući se za start avanture života – majčinstva.
Četiri sata nakon dolaska u bolnicu držala sam Kalu u rukama. S njom je od početka sve bilo kao iz nekog savršenog priručnika za buduće mame, tako da je cijeli porođaj, od početka do kraja, bio na dan termina.
Prvi dani majčinstva bili su novost za mene, ali odlučila sam, kao i za vrijeme trudnoće, da mi dijete neće biti prepreka za ništa što želim raditi, samo ću to raditi u dvoje. Mislim da mi je to ujedno i jedna od najljepših stvari kod majčinstva koje sam otkrila – nemoguće postaje moguće, a sve mi pretvorimo se u superžene!
Naravno, glavni mi je cilj poslije porođaja bio što prije se vratiti treniranju – i to pravom treniranju. Bila sam uvjerena da će sve biti isto kao i prije, da sigurno nisam puno pala u formi. Kako je Kala od početka super beba, stavila bih ju spavati u 21 sat i ona se ne bi probudila prije ponoći, što mi je omogućavalo vrijeme za trening od 22 do 23 sata. Mjesec dana poslije porođaja otišla sam u maglovitu noć na nasip na prvi trening, kao idem ja za početak laganini pet kilometara u komadu pa ćemo dalje lako povećavati. Nakon 3. kilometra morala sam zastati jer mi nije bilo dobro od napora, naravno boljela me i zdjelica, a najiritantniji od svega bio je problem s postpartalnom inkontinencijom – pa ti trči!
Moram priznati da je bilo zaista teško u početku, loše vremenske prilike, loša forma, razni fizički problemi, umor od brige oko Kale, ali nije bilo ljepšeg osjećaja nego konačno leći i zaspati poslije dobrog treninga (na ta puna dva sata u komadu). Tri tjedna kasnije počela sam odlaziti na bazen na plivanje, a još tjedan kasnije i voziti bicikl. Tri mjeseca kasnije srušila sam osobne rekorde na svim udaljenostima, sportovima i disciplinama na kojima sam se natjecala.
Trud se višestruko isplatio. No moram priznati da mi je puno pomogla u svemu tome i sama Kala, koja je od početka imala svoj ritam, nije nikad imala kolike, uvijek bi spavala do 8-9 ujutro bez razdoblja budnosti (osim noćnih hranjenja) i ono najvažnije: nikad joj nije smetalo moje mlijeko poslije treninga. Također, imala sam veliku potporu u partneru, koji je uvijek razumio moju strast prema sportu, tako da mogu reći da bez njih oboje takvih kakvi jesu nisam sigurna da bi išta od toga bilo izvedivo.
Danas, šest mjeseci poslije porođaja, radim u jednoj školi trčanja pet puta tjedno, imam devet treninga tjedno i imam predivnu kćer Kalu. Ona je uglavnom sa mnom u školi, uživa na svježem zraku i već je postala prava mala maskota tamo, a i često ju uzmem sa sobom na trčanje, s obzirom na to da imam kolica koja su predviđena za mame-trkačice.
Uopće ne mogu opisati koliko sam sretnija i ispunjenija osoba nego prije, a nisam ništa morala mijenjati, dapače imam toliko toga više nego prije godinu dana. Diplomirala sam, imam posao i puno bolju sportsku karijeru, čak mi više ni to „gospođo“ ne zvuči tako loše, a ništa od toga nije ni usporedivo s jednim pogledom velikih plavih oka. Ništa mi nije teško ni naporno, samo da je ona kraj mene i da sam ja kraj nje da joj podignem medu kada joj ispadne iz ruku.
Zauzvrat uvijek dobijem nešto što mi ni jedna utrka na svijetu ne može pružiti – njezin osmijeh.
