Već dvije godine tvoj tata i ja pripremali smo se na tebe. Sanjali te, željeli te… Nakon nekoliko mjeseci pokušavanja, razočaranja, već kad sam pomislila da nećemo uspjeti, taj mjesec osjećala sam da jesmo. I uspjeli smo!
Pismo sinu (tekst napisan 4.7.2012.)
"Mjesečnica mi nije kasnila, ali taj dan trebala je stići. Imala sam neki osjećaj koji ni danas ne mogu opisati. Bilo je tu i drugih trudničkih simptoma, ali toga sam puta jednostavno osjećala. Tvoj tata je spavao, bilo je 5.35 sati. Zima, 11. prosinca 2011. Bio je to ključan datum s jedinicama i dvojkama, a značio je velike dvije crte, debele kao kuća. Od sreće i uzbuđenosti nisam mogla vjerovati. ''Dino, Dino trudni smo!'' budila sam tvoga tatu. Dignuo je glavu i nasmiješio se, poljubio me i zagrlio. "Daj da vidim test!'' rekao je još uvijek malo u nevjerici. Nitko sretniji od nas to jutro. U meni su bili izmiješani osjećaji, a kako se tek osjećao tvoj tata, ne znam.
Bila sam jako uplašena jer sam u to vrijeme radila (a radilo se punom parom) i sretna jer je u meni mala mrvica koja raste. Nikome još ništa nismo htjeli govoriti, a kako se bližio Božić, odlučili smo da ćemo tada svima objaviti radosnu vijest. Bio nam je to najljepši poklon do tada, a vjerujem i našim roditeljima.
Ubrzo nakon toga uslijedile su mučnine. Jako teško sam to podnosila. Svakim danom postajalo je sve gore i gore. Trajalo je tri tjedna, dok nisam završila u bolnici na Sv. Duhu. Bila sam potpuno iscrpljena, dehidrirala… Nisam mogla jesti, piti… Samo mi se jako spavalo.
Imao si tada devet tjedana i više nisi bio samo točkica na ekranu. Svakim sam danom strepjela i mazila trbuh, pričala s tobom i rekla ti da si mali borac i da ćemo zajedno uspjeti. Skoro četiri mjeseca borili smo se s mučninama, jelom i povraćanjem. Tvoj tata bio mi je velika pomoć, a i seke su pomagale. Na svakom pregledu i ultrazvuku bio si sve veći i veći. I tvoj tata je bio uz tebe. Gledao te i uvijek pitao jel´ sve u redu. Jednom ga je doktorica zamalo istjerala van zbog njegovih stalnih upita.
Ostvareni san
Negdje sa 16 tjedana osjetila sam tvoje prvo komešanje, a već u 20. tjednu udarao si kao veliki. Ubrzo smo dobili potvrdu da čekamo sina.
Nakon dvije curice konačno nam se ispunio san! Čekamo te već deset godina. Neopisiv je taj osjećaj.
Tata ti je već pripremio cijelu kolekciju autića, i kupljenih i njegovom rukom izrađenih, od drveta. I sad dok ti pišem ovo, guraš me kao da znaš da ti pišem pismo. Soba je spremljena za tvoj dolazak i torbu za bolnicu sam nam spremila. Krevetić je namješten, ormarić pun predivne robice. Igračke već vise, šarene se zavjese. Svi te čekaju s nestrpljenjem. Tvoje bake su također u napete k'o puške. Zovu nas svaki dan da čuju jesmo li dobro. Već su nam ponekad i dosadne, ali lijepo je kad se tako brinu, zar ne? Dani nam brzo prolaze…
Sutra ulazimo u 34. tjedan ljeto je već u punom jeku. Vruće nam je i hladimo se kako god znamo. Sada moramo dosta mirovati, samo jedno kratko razdoblje nismo. Sjećaš se? Bilo je to u proljeće, meni najdraže doba godine!
Volim te, tvoja mama
Tada nas je tata vodio u šetnje i ispunjavao želje, a sad moramo njegove: mirovati i čuvati se još to malo koliko nam je ostalo. Nekad pomislim da nema kraja, ali jednom mora doći. Noge mi otiču, bole me leđa… Ne mogu dugo hodati jer me grči u preponama. Puštam ti pjesme, pričam… Proživljavamo svaku emociju zajedno.
Moram ti reći da bez obzira na tegobe koje smo imali na početku, borbe koje smo prolazili, bilo mi je predivno i još uvijek je. Navečer si jako aktivan, pa tata stavi ruke i miluje te. Priča ti i smijemo se tvojim udarcima. Iza svakog našeg tuširanja maže me kremom i dodiruje te. Pričamo o tebi kakav ćeš postati, što ćeš voljeti… Svašta nam je već u glavi. Želim da znaš da te svi jako volimo i jedva čekamo da nam dođeš. A kada će to biti, to samo ti znaš!
Volim te, ljubavi moja, ti si moj osmijeh, moja radost, moja duša… Ispunio si me potpuno. Čekam te, a do tada uživaj još u tom čarobnom svijetu, guraj me nožicama i ručicama… Štucaj i spavaj, i javi na vrijeme kad želiš van… "
Tvoja mama.
Težak porođaj
Ležim i gledam CTH i osjećam trudove, ali jako slabo. Osjećam da bi moglo potrajati.
Babica dolazi i gleda svako malo, i nakon dva i pol sata stavlja mi drip jer imam slabe trudove i da se ne mučim dugo. Sad počinjem osjećati bol, i to svakim trudom sve jače i jače. Muž ulazi u boks oko četiri sata ujutro, uz mene je, priča mi, vlaži usta, tješi… Osjeća i prolazi sve kao i ja, samo na neki svoj način.
Svaki trud stišćem mu ruku i on prodiše sa mnom. Mislila sam kako je svaki sljedeći porođaj sve lakši i lakši, a kako je meni to treći, i to će ići brzo.
Ali kad ste ondje i ležite na stolu u rađaonici, shvatite da nije tako i prođe vas jeza. U šest sati počelo je ludilo!
Osjećam jak nagon za stiskanje i zovem babicu. Znam da je sad gotovo – moj sin samo što nije izašao na svijet!
Uz jako, snažno i bolno tiskanje koje je trajalo malo više od pola sata, u 6.35 sati rodio se Dian (4180 g, 50 cm).
Naš DINOSAUR.
Bio je savršen. Apgar je bio 10/10, glavica 37 cm. Jako sam se namučila – bio mi je to najteži porođaj do tada. Šivana sam samo jedan šav. Zahvalna sam puno babici koja je bila uz mene i masirala me da ne popucam, govorila mi kako i što da radim.
A najviše hvala mome mužu koji je bio uz mene i proživio to sve sa mnom, ostao priseban i snimao čak cijeli porođaj, prvi Dianov glas. To je nešto neprocjenjivo!
I kao da je jučer bilo kada sam ti pisala pismo, mazila bušu i čekala te. Ljubavi moja, najljepši smotuljku na svijetu! Najljepši trenutak, trenutak predivnih osjećaja. Trenutak koji poželiš da traje zauvijek! Biti mama treći put predivan je osjećaj kao i prvi put.
Danas Dian ima godinu dana i veliki je bebač, a najljepši se trenuci nastavljaju uz svaki njegov osmijeh, dodir, blizinu… Sretna sam i ponosna mama dviju curica, Laure (11,5) i Lane (7), te maloga anđela, a tko zna, možda me još čeka jedna takva misija.
Divno je biti mama!
Želite ispričati svoju priču s porođaja?
Pošaljite je na redakcija@stampedo.hr
