Kako se snalazite, kako prolaze prvi dani s djetetom?
Odlično. Ivanka i ja se nadopunjavamo kako možemo. Onaj tko kaže da se odmah snašao, laže. To samo Supermen može, a mi obični ljudi učimo iz dana u dan. Razmjenjujemo iskustva s drugim mladim roditeljima. Hm, mladim? Vijetnam je počeo kad sam se ja rodio.
Što vam je najdraže, a što najteže u radu s bebicom?
Lijepo mi ga je vidjeti da napreduje. Ivanka i ja često se smijemo iznad njega u kolijevci, a on se smije nama, pa se svi zajedno nasmijemo od sreće i dragosti. No, ima i onih, mučnijih dana. Naime, Zen je "kao i svi dečki" podložan grčevima pa zbog bolova često i zaplače. Teško mi ga je gledati u takvom stanju, jer se maleni zbilja muči, pa ga u tim situacijama tješim da će proći… Ništa mi nije teško, svakodnevno zahvaljujem Bogu na blagoslovu koji smo primili. We are one!
Vaš sin se zove Nico Zen. Tko mu je dao to ime i zašto?
Prijatelju sam rekao da se zove Nico po ulozi Nica Toscanija kojega glumi Steven Seagal, a Zen jer je to dio Toscanijeve vjere. A ustvari mu je mama dala ime Nico jer joj se ono oduvijek sviđalo, a ja sam mu dao Zen. Naprosto ima dva imena kao i mnoga druga djeca.
Vi ste hip hoper. Repate li sinu uspavanke?
Neke stare pjesmice poput Pioniri maleni prerađujem u trenu, a posebno mu je drago kad mu pjevam pjesmicu o Stipičević Neri. Tada ga primim u lijevu ruku, potrbuške da mu ruke i noge vise kao crnoj panteri s drveta i pjevam mu: „Ja sam mala crna pantera. Cura mi je – tko? Stipičević Nera.“ I njemu se to sviđa. Kad naraste, upoznat ću ga s tetom Nerom. Inače sluša klape!
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo i kakvo biste željeli da bude djetinjstvo vašeg djeteta?
Moje djetinjstvo? Bilo je odlično, sjajno zaista. Apsolutna bezbrižnost: super sam učio, čitao, crtkarao, igrao se vani, na selu, upoznavao životinje, prirodu… kao mali Zagor. Bilo mi je sjajno. Putovali smo često, to je bilo normalno, pa sam bio na moru za Prvi maj i ljeti, i na selu i zimi i ljeti. Išao sam u školu i sve ostalo kao svaki klinac tada. Dani su mi bili ispunjeni i sretni čak i onda kad bi me tata s balkona pozvao da uđem u kuću, a ja bih molio za još deset minuta igre. Bio sam gladan igranja. Mozak nam se razvijao u savršenim okolnostima u koje smo se sami doveli. Bili smo lišeni današnje tehnološke mode u kojoj su računalo i telefoni 24 sata dnevno prisutni u dječjim životima.
U vremenu u kojem će odrastati Nico Zen i ja sam novi lik… Bojim se da je to bezbrižno vrijeme za roditelje i klince, općenito za sve ljude, završilo, i vratit će se jednom… samo ne znam kad i tko su ti ljudi koji će opet živjeti bezbrižno. Dotad treba biti jako pametan i gledati u budućnost. Svakodnevno treba paziti i čitati svog klinca i pustiti njemu da vas čita.
Kako je protekla Ivankina trudnoća?
Nije imala previše prohtjeva u smislu izbora i želja o hrani. Više sam ja morao paziti na svoje postupke i izbor riječi da je ne sekiram i da je nepotrebno ne uzbudim – iako je put malog Nice Zena bio apsolutno siguran i bez strepnji jer je Ivankinu trudnoću od početka do kraja ispratio dr. Tomislav Hafner kojemu smo vjerovali. Trudnoća je prošla podnošljivo, a naš je sin došao točno na termin.
Kako ste se osjećali kad ste saznali da ćete postati otac?
Prvo sam rekao: „Superica, zakon.“ Ivanka me je u čudu pogledala i prokomentirala: "Superica zakon, a?“ I tada je započelo pravo veselje. Prvo me je na tren sfrkalo u želucu, kao pred ispit, a na trenutke sam bio euforičan, kao da sam jako lagan i letim. Takvu navalu adrenalina i sreće očekivao sam i na porođaju, pa sam se pripremio na samokontrolu i suzdržavanje od tolikog uzbuđenja. Svojim držanjem više sam podsjećao na studenta koji je na praksi i to mora gledati nego na čovjeka koji će za koji tren prvi put u životu postati roditelj.
Budite li se po noći, nedostaje li vam sna?
Sna nam kronično nedostaje. Ivanki više, no kao i svi roditelji i mi se snalazimo i zbog ljubavi prema djetetu sve izdržavamo. Ipak je to naše malo biće! No bilo je svakakvih trenutaka. Primjerice, dva tjedna nakon porođaja Ivanka je od izmorenosti izgledala kao da je ostala „bez struje“. Mali se pokraj nje derao punim glasom, onako njoj na uho s trideset centimetara, a ona ga uopće nije čula. Da čovjek ne povjeruje…
Čemu želite naučiti svojega sina i koje od Vaših pogrešaka biste željeli da zaobiđe u životu?
Naučit ću ga, bez obzira na to što su se vremena promijenila, da poštuje roditelje i prijatelje; da je rad vrijednost koja jača, a prevara grč koji steže; da ga kroz život vodi istina; da je pomagati sjajno, a raditi loše stvari loše. Naučit ću ga da proučava svoje „zen“ ime, da balansira kroz vrijeme proučavajući svoje ime i filozofiju koje ono sobom nosi, kompletnu svoju pisanu povijest. Naučit ću ga razlikovati dobro od lošeg, kako to osjetiti, osujetiti… Naučit ću ga svemu! Nadam se da će mu proučavanje njegova imena olakšati plivanje kroz život u ovo ludo vrijeme koje dolazi, barem za neke ljude.
Veliki ste kreativac, repate, slikate…čime se trenutačno bavite?
Trenutno sam u zadnjoj fazi završavanja novog albuma naziva The Album Krka ili Krkaspi, koji izlazi na jesen, taman kad se svi vrate s mora i priberu. Krećem udarnički tamo gdje sam stao prije 16 godina kad sam izdao prvi album. Ovaj Renmanov projekt je itekako kvalitetan pa neće ostati u unergroundu, postat će služben i biti objavljen. Trenutno izlazi singl New York, na kojem su gosti producent i reper Skole i moj megatalentirani prijatelj Kristijan Kiki Beluhan.
Kakvu glazbu sluša vaš mališan?
Jazz smo već apsorbirali, trenutno obrađujemo punk fazu pa se vraćamo u šezdesete u Americi. Smiruje ga zen glazba i općenito glazba za opuštanje. Primijetio sam da buku ne voli, a to uključuje i moju pjesmu Nemreš BIlivit. To je jedina koju mu puštam… plus Krka ili Krkaspi i Lomi ga bebe i… također mu puštam i zvukove mora, ptica i dupina.
Koji je po vama najbolji način da se otac poveže sa sinom?
Premalo sam otac da bih znao što je najbolje, ali brijem da se kroz druženje s djetetom stvaraju veze ključne za sve kasnije. Naš način povezivanja je kad mu dajem bočicu, kad mu pričam, repam pjevam, kad se zajedno smijemo, kad se jedva uguram u dječji krevetić pokraj njega i slušam ga kako diše…
Jeste li u prošlosti maštali o tome da ćete imati sina ili kćer?
Uvijek sam maštao o tome, no u jednom sam trenu pomislio da ću ostati sam. "Upirao sam, tražio, krivo birao, no nisam nalazio jer sam previše forsirao." I kad sam pustio da bude što će biti, pojavila se Ivanka. Tada je započela jedna divna ljubavna priča koja je počela u Postirama na otoku Braču, gdje smo se upoznali. Nakon tri godine veze na relaciji Zagreb –Split, došla je u Zagreb i još je tu.
Prema medicinskim statistikama, spadate u kategoriju starijih roditelja. Primjećujete li manjak fleksibilnosti, strpljenja ili gipkosti u sebi, ili ste vi vječni mladić?
Istina je da nismo mladi po godinama, no ja sam vječno mlad, barem duhom. Pokretljiv sam jer sam se bavio sportom i raznim drugim aktivnostima, strpljiv zahvaljujući godinama i iskustvu. Što bi se reklo: I´m soldier in the army of the Lord.
Jeste li zagovornik tolerancije i razgovora ili strogog odgoja?
Nekoliko mojih frendova su najbolji pokazatelji kako se razgovorom s djetetom stječu red i disciplina. Uvijek treba ostaviti otvorenu opciju povremenog „lupanja po guzi“ i slično, ali da netko ide tuć´ djecu svakodnevno kako bi ona bila dobra… s tim se nikako ne slažem. Klinac kojeg se na dnevnoj bazi maltretira u kući ili školi ne može biti veseli klinac i tu nastaje problem, a tek je počeo živjeti.
Što biste poručili budućim tatama?
Poručio bih im da obvezno budu na porođaju jer niste vi tamo zbog sebe i ne smijete uopće dvojiti sviđa li se to vama ili ne – vi ste tamo da date podršku svojoj djevojci, supruzi. Njoj je to itekako potrebno! Odbacite svoj ego kad je u pitanju davanje imena djetetu, prepustite odluku budućoj majci jer ipak ga je ona nosila devet mjeseci i zaslužila je da prvi izbor bude njezin. Budite kavaliri do kraja i lijepo zamolite da drugo ime djeteta ili ime drugog djeteta bude po vašoj volji.
