Prošla godina bila je teška i izazovna za cijeli svijet, a ako ste k tome još i trudnica, mislim da je težina cijele situacije za nekoliko grama ipak veća – započela je svoju priču mama Natali.
Neizvjesnost oko pregleda, poroda, pratnje na porodu pratile su i mene. Da bi se cijela situacija dodatno začinila, morala sam mirovati radi predležeće posteljice. Trudnoću sam provodila u karanteni te ležeći na lijevom boku na kauču. Kauč je pretrpio posljedice mog ležanja. Hvala mu što se hrabro borio i izdržao do kraja!
Na posljednjem pregledu kod svoje doktorice ustanovili smo da se posteljica podigla i da ću moći na vaginalni pregled. Bila je to izvrsna vijest. Večer prije poroda osjećala sam neobične senzacije u donjem dijelu trbuha. Naime, prvi put nisam imala vlastite trudove i tijekom poroda primila sam epiduralnu analgeziju tako da nisam trudove niti osjetila. Nisam se previše zamarala oko tih bolova jer nisam mislila da bih mogla roditi prije termina. Mislila sam da ću opet prenijeti i biti trudna beskonačno dugo, kao slonica. Kad sam već izgledala kao slonica, mogu i nositi svoje mladunče dugo kao slonica.
Vrijeme je za spavanje
Spremila sam se na spavanje. U 4 ujutro probudile su me moje neobične senzacije. Sada sam ipak počela prihvaćati situaciju da se nešto događa. Sva sreća pa sam taj dan imala dogovorenu trudničku ambulantu u 9 ujutro. Otišla sam oprati kosu i početi upotrebljavati sve trikove koji olakšavaju otvaranje. Njih sam naučila na trudničkom tečaju i zapamtila ih kao abecedu. Prvi puta ih nisam mogla upotrijebiti, ali zato je sada kucnuo čas da se pokažem kao vrijedna učenica.
Topla voda po leđima – obavljeno. Sigurno sam se sada barem jedan centimetar više otvorila. Ok, vrijeme je za malo čučnjeva, senzualno micanje bokovima, malo klečanja na „sve četiri“ i tako u krug. Dok cijeli svijet spava u pet ujutro, ja uz tihu glazbu senzualno mičem bokovima da bi bila otvorena barem osam centimetara dok dođem na pregled. Ovo senzualno je dakako bilo u mojoj glavi. Da me je netko promatrao vjerojatno mu riječ senzualno ne bi bila u užem, a nemojmo si lagati, niti u širem izboru.
Idemo u bolnicu
Torba je spremna već mjesecima, naravno. Vrijeme je da ju stavimo u prtljažnik i krenemo prema bolnici. Starijeg sina smo odvezli u vrtić, a mi krenuli po našu drugu bebu. Na putu do bolnice sam štreberski pratila razmak među trudovima. Nije mi baš ulijevalo nadu to da nisu baš nešto pravilni razmaci. Ali s obzirom na moj jutrošnji trud, sigurna sam da sam najmanje osam centimetara otvorena. Do ručka se beba i ja mazimo. Došli smo u bolnicu i pregled sam trebala obaviti na odjelu, a ne u ambulanti jer je liječnik bio tamo.
Čekajući da me prozovu, hodala sam po stepenicama gore dolje tako da kad dođem na pregled budem još više spremna. Kao prava štreberica odrađivala sam sve naučeno. Napokon je došlo vrijeme za moj pregled. Doktor je rekao: „Dobro je ovo. Otvoreni ste tri centimetra. Možemo se danas i poroditi.“. TRI CENTIMETRA?! TRI?? U glavi mi je tutnjalo. Uzalud sam se ja izvijala kao Shakira.
Uslijedila je uobičajena procedura: rađaona, spavačica, klizma, tuš, par tisuća selfija. U dogovoru s liječnikom odlučili smo se za drip te epiduralnu. Suprug je sve veoma hrabro podnosio. Sad je već bio maher. Prvi porod je toliko dugo trajao da smo sad bili spremni za maraton i ništa nas nije moglo iznenaditi. Od epiduralne mi je malo pao tlak pa mi se vrtjelo u glavi. Osjećala sam takvu slabost da sam pomislila da ja neću nikada moći roditi bebu u takvom stanju. Srećom, svi su se lijepo pobrinuli za mene pa sam ubrzo bila u punoj snazi. Suprug i ja smo se šalili, jeli čokoladice, organizirali čuvanje starijeg sina jer, očigledno, porod ipak neće završiti do ručka.
Evo ga!
U jednom trenutku sam osjetila bolove i zamolila sam supruga da ide po sestru i liječnicu kako bi dobila još jednu dozu epiduralne. Kada su došle rekle su da sam spremna za tiskanje. Molim? Kako sad?! Uzbuđenje je bilo ogromno. Nisam mogla vjerovati da ću napokon, za nekoliko (bolnih) trenutaka vidjeti svoje malo biće. Sada je epiduralna gotovo potpuno prestala djelovati, trudovi su bili jaki a ja sam imala jaki poriv za tiskanjem.
U suradnji sa primaljom i liječnicom u nekoliko tiskanja vidjela sam puno, puno crne kose te odmah potom čula i plač. A onda sam osjećala kako mi suze kotrljaju niz lice jer sam drugi put u životu vidjela nešto toliko savršeno da te jednostavno ostavi bez riječi i jedino što imaš u tom trenu su emocije. Mnogo njih. Pogledala sam ga, svog drugog sina, moje savršeno biće i primila ga na prsa. Onako toplog, mekanog, savršenog. Samo sam uživala u njegovom dodiru. Upijala sam u svoje sjećanje te naše prve zajedničke momente. Bili su savršeni kao i on.
„Drugi put je lakše“ – rekli su mi. I zaista je bilo tako.
Tekst: mama Natali Bernatović
Foto: privatni album
Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr
