Čekali smo sunce kao da će nam riješiti sve probleme. I je, riješilo je: nakratko je obrisalo misli, zatvorilo nam oči i smirilo disanje. Nama odraslima, naravno.
Sjedim na klupi u parku i gledam dvije zaigrane dvogodišnjakinje koje su rođene s minutom razlike, a ponašaju se kao da nemaju veze jedna s drugom.
Jedna visi s vrtuljka i rukama pravi krugove u još vlažnoj zemlji, a pored nje stoji šmrkavi dječak i razmišlja valjda hoće li je kopirati ili gurnuti u blato.
Druga curica juri niz obližnji tobogan potrbuške, ceri se od gušta, a ja mislim koliko će trajati dok ne poljubi pod i koliko ću puta još oprati tu majičicu dok se ne raspadne. Nema smisla da ih panično čuvam i trčim od jedne do druge, pazeći da ne tresnu. Već dugo znam da će, što god ja činila, jedna kad-tad zaurlati. Osim toga, sunce me zalijepilo za ovu klupu kao da sam s njom rođena.
Nešto kasnije, one grabe kroz visoku travu i čupaju par nesretnih tratinčica, a kad dođemo doma, ja sjedim i stišćem jednu po jednu nogama da se ne miču dok kao hiperaktivna majmunica prebirem po kosama i tijelima tražeći krpelje i ostalu gamad.
Trebat će mi pet do šest dana da mi sunce odvali pravu šamarčinu posred čela i evo ga: proljetni umor, popularna sezonska lijenost za odrasle. Spava mi se, teške su mi noge, spora sam, ne da mi se ni ovamo ni onamo.
Moja djeca, s druge strane, imaju svu energiju svijeta i jure po stanovima, parkovima, cestama, kao da ih goni sto proljetnih vragova. Pritom padaju, rastu im preostali zubi, prehlađuju se, svađaju se, urlaju bez razloga, vise mi po nogavicama i bude me u šest ujutro.
Definitivno je: ako moju energiju nije maznuo ovaj žuti narcis koji je procvao pod prozorom, maznule su je one. Eno, vidim je, eno moje energije: upravo razmazuje rukama čokoladni puding po bijelom zidu. Eno je opet: skače u papučama po ispeglanoj robi. Izvući ću snagu iz pete i povikati na njih. A one će šapnuti: "Opocti, mama" i zalijepiti mi pusu u obraz.
Moram ih onda razdragano grliti i ljubiti, sva sretna što su opet od mene napravile budalu. S vremenom shvaćam da je jedini način da sve držim pod kontrolom tako da preklinjem muža da ih čuva.
Uostalom, kad smo ih jučer vozili na biciklima, tatina se curica okrenula i, nervozna što mora biti u sjedalici iza njegovih leđa, viknula:"Tata, imaš debeju guzu!" Prvo sam se uplašila priča li i ova iza mene takve stvari ljudima pored kojih prolazimo, a onda shvatila da sad tata jednostavno mora više trčati za njima. Treba smršaviti.
