Bilo je to 2012. godine. Suprug je bio u Mirovnoj misiji, a moj smotuljak i ja čekali smo njegov povratak. Trudnoća je protekla školski. Kao sad se sjećam riječi svoje ginekologinje koja je rekla da sam jedna od rijetkih trudnica koju šalje u bolnicu bez ikakvih problema s tlakom, dijabetesom i ostalim ''čarima'' trudnoće.
Prvi je pregled u KB Merkuru prošao odlično ‒ otkucaji su tu, pregled uredan i za tjedan dana kontrola. Nakon tjedan dana stigla sam opet. Tada još u starom derutnom dijelu ginekološke ambulante polegnuli su me u hodniku da čekam svoj CTG. Sestra je donijela aparat i krenula ga namještati.
Nakon nekoliko minuta panično je pomicala sonde po mom trbuhu tražeći otkucaje. Pitala me je kad sam zadnji put osjetila bebu, na što sam joj ležerno odgovorila da ju osjetim cijelo vrijeme. Digla me sa stola i žurno poslala u prostoriju s UZV-om. Jedino čega se sjećam bio je zagrljaj te iste sestre i riječi: ''Tko je došao s vama u pratnji?''
U sekundi se srušio cijeli moj svijet. Otkucaja više nije bilo. Pokreti koje sam osjetila nisu bili pokreti nego stezanje maternice. Uslijedio je porođaj. Suprug se nije uspio vratiti iz Sirije i cijelo vrijeme uz mene je bila mama.
Nakon 18 sati uspjela sam poroditi svog anđela. Oporavak je trajao dugo ‒ zapravo oporavak nikad neće završiti. Izgubiti dijete u 38. tjednu ne želite ni najgorem neprijatelju.
Uslijedile su detaljne pretrage kojima se otkrilo da imam nasljednu trombofiliju i da sam od prvog dana trebala biti pod terapijom heparinom.
NOVI POČETAK
Nakon dvije godine test za trudnoću ponovo je pokazao plus. Nisam znala jesam li sretna jer strah koji sam tad osjetila više nikad nije prestao.
Trudnoća za supruga i mene nije bila blaženo stanje – bilo je to preživljavanje iz dana u dan. Od početka trudnoće bila sam na terapiji Fragminom, koji su mi ukinuli četiri tjedna prije termina. Protoci zraka cijelo su vrijeme bili na rubu zgrušavanja. Većina doktora bila je za to da mi se napravi inducirani porođaj ali glavni docent vjerovao je da će ovaj put sve biti u redu i da nema potrebe forsirati porođaj.
Gledala sam tog čovjeka i razmišljala samo o tome kako njegova odluka diktira moj život. Dnevno sam zbog njega mijenjala po tri spavaćice i strahovala svaki put kad su mi rekli da idem na CTG. Sve do te noći. U jedan sat puknuo mi je vodenjak.
Onu sreću kad sam utrčala u rađaonicu i objavila da mi je puknuo vodenjak, nikad neću zaboraviti. Porođaj je trajao 13 sati i na svijet sam donijela svog sina – živog i zdravog.
Porođaj je prošao kao u najboljoj privatnoj klinici. Suprug je skidao kapljice znoja s mog čela i hrabrio me cijelo vrijeme, a sestra Karolina prodisala je sa mnom pola trudova. Na koncu je suprugu dala škare i on je prerezao pupčanu vrpcu. Bio je to trenutak za pamćenje.
Danas naš „kralj“ ima tri godine i sasvim je zdravo i inteligentno malo biće koje svaki dan upotpunjuje naš život. Nakon njega više nismo bili spremni ni pomisliti da bismo ikad sve mogli ponovo proživjeti, ali želja da naš Vito ne ostane sam ipak nas je natjerala da probamo još jednom.
POČETAK KRAJA…
I uspjeli smo… Nakon dvije i pol godine test je ponovo pokazivao plus. Kontrole su bile češće, a nemir je u meni rastao iz dana u dan iako je sve bilo uredu. Podrška od strane supruga i obitelji vraćala me u život. Nikako ne mogu zaboraviti ni podršku primariusice Vanje Fenzl koja je bila toliko pažljiva, razumna i s kojom sam pronalazila mir u svakom pregledu. Dobila je moje potpuno povjerenje i opravdala ga. Način na koji se odnosila prema meni i mojim očima punim straha, odavao je čovjeka a ne doktora.
Nakon 19. tjedna očekivala sam da će mi doktorica reći da opet nosim dječaka, ali na prvom ultrazvuku beba se skrivala, na drugom se skrivala, a napokon na trećem je rekla: „Nisam potpuno sigurna, ali čini mi se da je ovo djevojčica.“
„Djevojčica?“, ne može biti djevojčica kad sam ja bila potpuno uvjerena da nikad neću roditi djevojčicu. Kako je vrijeme odmicalo, doktorica je postala potpuno sigurna da je djevojčica. Bože, kako sam bila sretna, iako mi spol nikad nije bio važan. Ubrzo je moja djevojčica postala poprilično živahna i svaki njezin udarac iznova me „vraćao u život“.
Kako se trudnoća bližila kraju, a samim time i skidanje s injekcija, ponovo sam se počela buditi mokra. Doktorica me naručivala na pregled svaka dva do tri dana. Zadnji pregled prije iznenadne hospitalizacije zauvijek ću pamtiti.
Najprije sam trebala napraviti CTG, a nakon toga me je trebala pregledati. Jedna se trudnica već snimala, a ja sam došla na drugi uređaj. Sestra je uzela sonde i počela tražiti otkucaje. Otrčala je do druge žene i utišala njezin CTG, ali otkucaja nije bilo.
Vidjela sam po njezinu ponašanju onu istu paniku kao i prvi put. Bila je to cijela vječnost. Moja djevojčica se od zadnjeg pregleda uspjela okrenuti na zadak i zbog toga nije pronašla otkucaje na „starom“ mjestu. A onda je aparat pronašao otkucaje, a suze su samo padale niz moje lice.
Bio je to trenutak kad je doktorica odlučila da ću ipak biti hospitalizirana i da će mi dnevno raditi dva puta CTG kako bismo ipak sretno priveli trudnoću kraju. Ležala sam u bolnici osam dana kada sam pozvana na pregled. Ispred mene je stajao onaj isti docent od kojega sam imala noćne more. Bio je iznimno uljudan, porazgovarali smo i želio me pregledati.
Pomislila sam: pregled kao pregled, ali to nije bio običan pregled. U jednom sam ga trenutku primila za ruku i pitala što radi, ali znao je on dobro što radi. Nakon pregleda samo sam čula kako govori: „Ako se ništa ne pokrene večeras do 24 sata, dat ćemo gospođi prvu dozu gela.“ Otišla sam u svoju sobu, legla i čekala. Naravno, ništa se nije pokrenulo. Kad me doktorica ponovo pregledala, rekla je da sam super reagirala na gel i da ću do jutra roditi.
Uspjela sam samo izustiti da nisam primila gel, na što je ona odlučno rekla da idemo dalje bez gelova. Poslala me na klistiranje i šetnju nakon koje su mi probušili vodenjak. Sve se jako brzo odvijalo. Zvala sam supruga jer nisam mogla zamisliti da on nije s nama. Trudovi su postajali sve jači da bi mi u četiri sata dali epiduralnu anesteziju. Oko šest sati dobila sam poriv za tiskanjem i nakon šest minuta sam u rukama sestre Ane ugledala svoju curicu, svoju malu Neu. Suprug je prerezao pupčanu vrpcu dok je druga sestra sve slikala.
Danas je sve iza nas. Živimo svoju bajku – imamo dvoje predivne dječice i jednog malog anđela.
Zahvaljujemo cijelom osoblju KB-a Merkur, posebno primariusici Fenzl i docentu Duiću :).
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
