Mlada Meksikanka Isabel Bedolla, koja je u Hrvatsku došla živjeti prije nekoliko godina, podijelila je s nama svoju priču s porođaja malene Ume Citlali.
Foto: privatni album
Prije nego što sam ostala trudna, imala sam raznoraznih vaginalnih problema: urinarnu infekciju, takvu da sam to morala liječiti antibioticima, što je počelo u rujnu. Nakon mjesec i pol dana liječenja, pojavila se druga infekcija, na što mi je doktor savjetovao da napravimo više pretraga kako bi se utvrdio pravi problem (to je bilo potkraj studenoga). Rezultat je bio ureoplasma, koja je dijelom normalna u ljudskom organizmu.
Ponekad, međutim, općenito neopasne bakterije napadaju zdravo tkivo i repliciraju se. To stvara koloniju bakterija koje mogu dovesti do infekcije. Očito je to bilo ono što se dogodilo u mom slučaju. Doktor je ukazao na to da je to bakterija koja je u mnogim slučajevima latentna, bez simptoma, i koja se obično prenosi seksualnim kontaktom. Vrlo je česta kod spolno aktivnih odraslih osoba. Može ući u tijelo kroz vaginu ili uretru, i sada kada razmislim, u nekom trenutku u svom životu dobila sam ovu bakteriju, ali budući da nisam imala nikakvih simptoma, nisam se mogla liječiti na vrijeme i mislim da me to spriječilo da prije ostanem trudna jer sam godinama pokušavala zatrudnjeti bez uspjeha.
Trudni ste!
Znajući razlog mojih infekcija, liječnik mi je prepisao tablete i vaginalnu kremu. Rekao mi je da pričekam mjesečnicu koja je trebala biti 18. prosinca (otprilike), ali ta mjesečnica nije stigla, na što nisam posumnjala u trudnoću jer sam vjerovala da je razlog izostanka antibiotik koji sam uzimala. U siječnju 2017. još je nije bilo, pa sam se već počela brinuti i odlučila posjetiti svoga ginekologa. Sestra je već pri mom dolasku napravila test za trudnoću, koji se pokazao pozitivnim. Nisam to mogla zamisliti niti sam to očekivala, pa smo napravili i ultrazvuk, koji je pokazao da sam začela početkom prosinca, dok sam još uzimala antibiotike. Prestrašila sam se što bi to moglo napraviti mojoj bebi, ali nasreću, antibiotici joj nisu naškodili.
Moja trudnoća bila je školska, uredna i u 23. tjednu otkrila sam da čekam djevojčicu. Datum rođenja bio je zakazan za 25. kolovoza. U 27. tjednu moja beba nije bila okrenuta prema vaginalnom kanalu, na što mi je liječnik rekao da joj možemo dati više vremena da se sama okrene. Željela sam prirodni porođaj, bez epiduralne, bez carskog reza, ali kako moja beba još nije bila spremna, i dodavši da je to bila velika beba, moj je liječnik preporučio carski rez. Nisam o tome željela razmišljati, bilo bi zastrašujuće proći takvo iskustvo. Ono što nisam željela da se dogodi, baš se događalo, ali na kraju sam prihvatila činjenicu da moja beba sama odabire kako dolazi na ovaj svijet, a ne ja, te da katkada ne možemo imati sve pod kontrolom i moramo to prihvatiti.
Tijekom svoje trudnoće pročitala sam puno o bebama, rađanju, podizanju djece… Čitala sam da fizička aktivnost može uzrokovati porođaj, a kako je datum porođaja bio blizu, mislila sam kako bi bila dobra ideja da ostanem aktivna kako ne bih dobila otekline stopala, te sam se dan prije porođaja odlučila šetati gradom. Mislim da sam se šetala pet sati, te sam se uputila doma jer sam počela osjećati bolove u trbuhu. Mislila sam da su možda Hicks-Braxton i lažni trudovi, međutim bili su pravi trudovi i počeli su u 16 sati 21.kolovoza. Ostatak toga dana bio je neugodan i kontrakcije sve jače i učestalije. Te sam noći oko dva ujutro otišla u bolnicu, ali su me poslali kući jer nisam bila dovoljno otvorena. Došla sam kući, ali nisam mogla spavati od bolova. Sljedeći dan kontrakcije su se nastavile svakih pet minuta, a oko 11 ujutro počela sam povraćati i vaginalno krvariti. Ostala sam doma sve do 16 sati ‒ dok više nisam mogla ni hodati od bolova. U bolnici su mi rekli da sam otvorena četiri centimetra i da moram biti aktivna, hodati u predrađaonici i biti na pilates-lopti. Nisam mogla vjerovati – još hodati?! Jedva da sam uspjela disati, a ona me moli da još hodam!? Ustala sam se kako bih nastavila hodati, i u tom trenutku mi je pukao vodenjak, nakon čega su me odveli u rađaonicu. Bol je bila neizdrživa i počela sam tražiti epiduralnu, na što mi je anesteziolog dao papire za pristanak na epiduralnu. Bila sam svjesna rizika od epiduralne, ali nisam mogla ni pročitati papir od bolova, koji su tada trajali već 24 sata! U 18 sati dali su mi epiduralnu, te je već nakon 30 minuta bol bila minimalna, čak neosjetna.
Stiže moja curica
Tu istu noć, dok sam bila u rađaonici, pokraj mene bile su još dvije žene na porođaju. S moje lijeve strane žena je rodila blizanke: gledajući njih dvije, nisam mogla dočekati držati svoju djevojčicu u rukama. Druga žena, s moje desne strane, također je dobila djevojčicu, a ja sam samo mogla vidjeti svoj monitor koji je počeo sve više otkucavati, ali nisam osjećala ništa zbog dviju epiduralnih injekcija koje sam dobila, jednu u 18 sati, drugu u 21 sat. Odjednom sam i osjetila nešto čudno u vaginalnom području, ali sam mislila da je to možda normalno i bila sam opčinjena gledajući te bebe koje su dolazile na svijet. S obzirom na to da su u isto vrijeme bila tri porođaja, doktori i medicinske sestre trčali su okolo, te je glavni doktor slučajno došao pogledati u kojem sam stadiju. Odjednom panika, doktor zove ostale doktore i sestre ‒ jer glavica je već vani. Obrušili su se na mene zašto ih nisam pozvala, da je porođaj počeo, ali ja stvarno nisam od epiduralne ništa osjećala…
Nakon što su se pripremili za dolazak moje djevojčice, jedna od sestara mi je rekla: ‘’Tiskaj’’, a ja sam joj odgovorila: ‘’Kako mogu tiskati kada ništa ne osjećam?’’
Taj trenutak kada je glavica vani, kažu da je najgora bol koju žena može doživjeti na porođaju, a ja nisam osjećala ništa niti sam znala kako tiskati, a medicinske sestre su samo ponavljale: ‘’Bravo za anesteziologa, dobro je napravio svoj posao! Kada osjetite kontrakcije, tiskajte!’’ Uporno sam im ponavljala da ne osjećam ništa i nikako se nismo uspjeli razumjeti, čak mislim da su u jednom trenutku vjerovale kako ih ne razumijem dok pričaju hrvatski.
Mislim da je sve to bila priroda, ne znam kako sam tiskala niti jesam li uopće tiskala. Zapravo tiskala sam kako sam mogla i znala, a s obzirom na to da je i bebina glavica bila veća, morali su me rezati par centimetara, te je napokon mala Uma Citlali savršeno rođena 22. 8. u 22.25 sati, tri dana prije termina. Upravo je ta mala zvjezdica bila sve što sam i očekivala, gledala sam ju i nisam mogla vjerovati kako priroda i ljudsko tijelo mogu stvoriti nešto tako lijepo. Bio je to jako emocionalan trenutak za mene, te noći u bolnici kada su četiri djevojčice ugledale svjetlo svijeta prvi put…
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
