Moja priča s porođaja počinje i prije trudnoće.
Nakon dvaju porođaja – prvog dosta teškog, u trajanju od 15 sati, s dripom, dolantinom i bušenjem vodenjaka, nalijeganjem na trbuh, ali bez epiziotomije – osjećala sam se kao da nisam rodila, nego da sam bila na mučenju.
Drugi je porođaj bio kraći, ni sličan prvom, ali također s dripom, u trajanju od 3 sata. Ostao mi je u lijepom sjećanju, ali to nije bilo – to.
Kad sam rodila drugu curicu, počela sam se puno informirati o porođajima, do te mjere da sam nekoliko mjeseci nakon njezina rođenja htjela pokušati opet. Devet mjeseci kasnije saznajem da sam trudna, ali trudnoća je bila biokemijska. Bila sam tužna i shrvana, i pustila sam vremenu da odradi svoje. Prestala sam misliti na trudnoću i skroz sam uživala u životu. Malena se razboljela i mjesec dana smo bili kod doktora i po bolnici. Nakon par dana shvatila sam da mi kasni, ali nisam se nadala plusu. No nešto u meni mi nije dalo mira i kupila sam test, napravila ga tu večer i u par sekundi pojavile su se dvije crtice. Bila sam u šoku, ali i sretna. Javila sam mužu koji je također bio u šoku jer se tomu nismo uopće nadali – niti smo planirali. Naše čudo.
Lažna uzbuna
Trudnoća je prolazila uredno. Našla sam dulu i s njom dijelila sve svoje brige i pitanja koja su me mučila. Želja mi je bila roditi kod kuće i sve sam polako planirala. Nakon dvije curice, saznali smo da čekamo dečka – i našoj sreći nije bilo kraja.
S 30 tjedana odlazi sluzni čep. Uplašila sam se jer je i moj brat isto rođen u 30. tjednu, i zovem svoga ginekologa. Ali pošto je kraj radnog vremena, ne može me primiti, piše mi uputnicu, uzima ju sa sobom doma i donosi mi ju. U bolnici me pregledaju i sve je ok, samo moram malo usporiti (hm, da, lako je usporiti s dvije zvrkice). Nastavljam normalno dalje uživati i ne opterećivati se. Ulazim u termin i ništa se ne događa. Čujem se s dulom i objašnjavam joj da mi je već teško kretati se. Dolazi doma i masira me. Uživala sam u tim trenucima. Preglede u bolnici sam izbjegavala jer sam sve željela prepustiti prirodi. Prošla sam termin deset dana. Sve teže mi je hodati jer maleni pritišće kosti. Javljam duli i ona otkriva da bebina glavica gleda prema trbuhu – ne prema mojoj kralježnici. Opet dolazi i masira me te rebozo maramom okreće bebu. U jednom trenu sam točno osjetila kako se beba okrenula prema leđima. Crta mi po trbuhu i bilježimo posljednje fotkice te trudnoće.
Na Valentinovo u bolnicu
Tri dana kasnije, i dalje se ništa ne događa, bilo je Valentinovo. Odlazim u bolnicu na pregled, stavljaju me na ctg, koji očitava trudove svakih deset minuta. Doktorica me pregledava i ustanovi da sam otvorena šest centimetara te me šalje u rađaonicu.
Nisam željela, ali u tom trenu puca vodenjak – i idemo i ja i muž zajedno. Smjeste me na krevet te počinjem osjećati lagane trudove. Nisam mogla ležati, tražim loptu. Skačem po lopti i pričam mužu kako su trudovi lakši. Dolazi dežurna ginekologinja i oduzima mi loptu, smjesta natrag na krevet jer sam višerotkinja i meni to ne treba. No nisam se dala.
Čim je otišla, ja sam se digla. Slušala sam samo svoje tijelo, ne njih. Počinjem tiskati i tražim stolčić. Opet dotična doktorica ne da, jer mogu ja to na krevetu.
U ljutnji i trudu dižem se s tog kreveta i vičem: „Mogu se ja i čučnuti!“ Par sekundi kasnije dolazi stolčić i sve je spremno. Sjedam na njega i u jednom velikom trudu naše čudo izlazi van: 3860 – 51. Mazimo se, slikamo se. Čekamo da pupčana otpulsira. Tata ju reže. Ostali smo još dva sata zajedno, a onda mi idemo u sobu, a tata doma.
Još se nadam…
No nije to ono što sam ja željela. Ne želim se odvajati od svoje obitelji, želim da se svi zajedno upoznajemo. Čekam vizitu. Kad je pedijatrica pregledala malenog i rekla da je sasvim zdrav, tražim otpust. Zovem dulu da mi donese stvari, no ne možemo ništa bez tate. Čekamo muža da dođe s posla, potpisujemo papire i odlazimo doma. Skupa u krevetu na Valentinovo. Nitko ne može dobiti bolji poklon.
Nakon tog divnog iskustva, odlučila sam i sama postati dula. Pomagati ženama u trudnoći i na porođaju. Ali još se potajno nadam ostvarenju mog porođaja kod kuće.
Želite li da i vaša priča bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
– svibanj 2016. –
