Trudnoća je bila dugo očekivana, puna komplikacija i većinom preležana, a ja trudnica puna strepnji. Tek treće tromjesečje donosi smirenje, aktivniju trudničku svakodnevicu i nestrpljenje da napokon ugledamo našu djevojčicu.
Ginekolog kod kojeg privatno vodim trudnoću dežura jednom mjesečno u bolnici i mjesec dana pred porođaj mi kaže da, nažalost, dežura tek 12 dana nakon mog termina, a ja ću sigurno roditi prije termina. Šalim se da nema šanse, čekat ću njega jer nas je doveo do trudnoće (IVF postupkom), pratio cijelu trudnoću – pa je mora i dovršiti.
Deveti mjesec trudnoće prolazi u iščekivanju, aktivna sam, pet dana iza termina plešem na vjenčanju najbolje prijateljice, ali ništa ne nagovješćuje skori porođaj. Svakodnevno odlazim na ctg, svaki drugi dan na pregled plodove vode i svi se čude da sam još u jednom komadu.
Deseti dan nakon termina liječnik me šalje u bolnicu gdje mi procjenjuju bebu na 4300 g i sugeriraju carski rez, što odbijam.
Čude se što čekam. „Svog liječnika“, mirno odgovaram.
U bolnici lagana panika, molim se, kad nisam do sad rodila, da izdržim do smjene svog liječnika u kojeg imam neizmjerno povjerenje.
Dvanaesti dan nakon termina dolazi moj liječnik u dežurstvo, zaključuje da nemamo što više čekati i pravac u rađaonicu na inducirani porođaj. U 11 sati ulazim u boks, zaobilazim zloglasni klistir, prikapčaju me na ctg i daju mi gel. Nakon dva sata tek sam neznatno otvorena, liječnik nije zadovoljan te u dogovoru sa mnom prokida vodenjak. Čudim se kako ne boli i unervozim se kad mi kaže: “Sad mora početi.” Prikapčaju me na drip i s prvom kapi trudovi počinju rasturati donji dio leđa, ali se daju prodisati.
U sebi zahvaljujem edukatorima u Klubu trudnica na svemu što su me naučili. Govorim babici da imam problema s kralježnicom, zbog kojih ne mogu dugo ležati na leđima, a prekrasna babica – koja se jako trudila oko mene, disala sa mnom, masirala međicu (smatram da me time i spasila od epiziotomije), hrabrila – kaže da nema problema i stavlja
U sebi zahvaljujem edukatorima u Klubu trudnica na svemu što su me naučili. Govorim babici da imam problema s kralježnicom, zbog kojih ne mogu dugo ležati na leđima, a prekrasna babica – koja se jako trudila oko mene, disala sa mnom, masirala međicu (smatram da me time i spasila od epiziotomije), hrabrila – kaže da nema problema i stavlja
unutarnji ctg, a ja spas nađem u ležanju na boku.
IZVJEŠTAJ UŽIVO
Krišom tipkam na mobitel, dopisujem se s mužem i prijateljima, komentiram na društvenim mrežama i nitko mi ne vjeruje da sam zbilja u rađaonici. Kako trudovi postaju jači, a ja nervoznija, počinjem moliti da mi zovu muža. Kažu da nema smisla, prerano je, smije biti samo prilikom izgona, a do njega neće doći prije 20.00 sati, a sada je tek 14.00. Krećem s taktikom „dosadom do cilja“ iz straha da neće stići na vrijeme, pa svako malo moljakam. Babica zaključuje da će moju smirenost i suradnju nagraditi i uslišiti mi molbu.
U 15.30 ulazi muž, a meni odmah postane lakše. Masira leđa, dodaje vodu, podsjeća na disanje, priča nevezano za
porođaj, što mi je najviše značilo.
Trudovi sve jači, nesnosna vrućina me uništava, a još više muke žena iz susjednih boksova. Sa svakim jaukom neke od susjeda potonem, ali se i rađaju dvije bebice, a njihov me plač jako smiruje. Osoblje je zabrinuto zbog nesrazmjerne
jačine trudova i sporog otvaranja, sugeriraju mi epiduralnu koje se bojim i koja se ne uklapa u moj plan o prirodnom porođaju.
Pod utjecajem bolova pristajem – i ljuta sam na sebe.
Dolaze anesteziologica i medicinske sestra, objašnjavaju o rizicima, a ja se lagano gubim od boli, pritisak koji osjećam sve je jači, a ja neiskusna ne prepoznajem da se bliži izgon koji sam sasvim drugačije zamišljala.
Anesteziologica daje pristanak da potpišem, sestra stavlja braunilu, a ja gledam u babicu i šapćem da moram hitno na wc. I onda kreće scena kao iz akcijskih filmova: liječnik u čudu govori da sam otvorena deset prstiju, babica namješta krevet, komešaju se oko mene, a ja zbunjeno gledam gužvu (dva liječnika, anesteziologica, babica, stažistica i muž) i ne znam što činiti.
Počinjem tiskati i promašim dva truda jer nisam shvatila kako pravilno tiskati dok su mi uglas objašnjavali. Koncentriram se na mužev glas i u trećem trudu, 23. 6. 2013. u 17.10 sati, naše malo čudo od 50 cm i 3870 g stiglo je na svijet.
Počinjem tiskati i promašim dva truda jer nisam shvatila kako pravilno tiskati dok su mi uglas objašnjavali. Koncentriram se na mužev glas i u trećem trudu, 23. 6. 2013. u 17.10 sati, naše malo čudo od 50 cm i 3870 g stiglo je na svijet.
Stavljaju mi je na prsa, puštaju da otpulsira pupčana, tata reze pupčanu…
Opća euforija, trenutak za pamćenje!
S odmakom od dvije godine mogu reći da je porođaj cvijeće naspram puta do trudnoće i same trudnoće. Neizmjerno sam zahvalna osoblju splitskog rodilišta koje je svojim ljudskim i profesionalnim pristupom zaslužno što mi je porođaj ostao u lijepom sjećanju.
Najviše mi je pomogla muževa prisutnost. Dočekati zajedno dugo očekivanu bebu najveći je dar koji je naš odnos podigao na puno višu razinu.
Emocije prema našoj Cviti – tada malom bumbariću a danas brbljavoj haharici – nemoguće je opisati. Jednostavno ne
postoje dovoljno jake riječi kojima bi se mogla predočiti tolika količina ljubavi i sreće!
Želite li da i vaša priča bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
