Termin porođaja: 23.9.2014.
Dijagnoza trudnoće: duboka venska tromboza, gestacijski dijabetes.
Dio trudnoće provela sam u bolnici – prvi put u 6. tjednu zbog ponovne pojave duboke venske tromboze koju imam od svoje 18. godine. Aktivirala se zbog hormona u trudnoći. Primljena sam u bolnicu Rebro, gdje sam ostala dva tjedna, i morala sam si davati heparinske injekcije. Kao i svi, ne volim bolnice i jedva sam čekala da me puste kući, iako su me plašili spominjanjem ostanka u bolnici do kraja trudnoće. Na sreću, ipak su me pustili kući, nakon što mi je sestra pokazala kako da si sama dajem injekcije. Ma, sama bih si i kateter uvela samo da ne moram ostati u bolnici.
Nakon prvog ostanka u bolnici, slijede i dva odlaska na hitnu u 19. i 21. tjednu trudnoće. Ne radi se ni o čemu opasnom nego, na nesreću, o vrlo neugodnom pilonidalnom sinusu. To je neka vrsta gnojne žlijezde na trtici, s kojom sam se također susrela i ranije, no vjerojatno su ju hormoni ponovo aktivirali. Kako bih je se riješila, trebala sam otići na kirurgiju i napraviti rez. Nije ništa strašno, boli manje od porođaja (iako sam se u tim trenucima tješila da ću izdržati i porođaj kada sam izdržala tu inciziju). Na sreću, zahvat ne zahtijeva ostanak u bolnici.
Sljedeće dvije hospitalizacije događaju se u 28.i 35. tjednu trudnoće, u Petrovoj bolnici, radi nadzora nad gestacijskim dijabetesom. Nisu trajale dugo, dva puta po dva dana, svaka četiri sata vadili su mi krv, i nalaz je na sreću pokazao da je šećer pod kontrolom, uz regulaciju strogom dijetom.
Dva dana prije predviđenog termina odlazim na hitnu u Petrovu bolnicu u strahu da mi curi plodova voda. Ipak, sve je u redu. Na idućoj kontroli, 25. 9., ginekolog me odluči zadržati na promatranju radi manjka plodove vode.
Najavljuju inducirani porođaj već isti dan.
U panici zovem muža da mi donese torbu za rodilište i oslobodi raspored.
Od indukcije ipak ništa – liječnici odlučuju čekati prirodni porođaj.
Čekam, i čekam…
Dosta mi je. 29.9.mi je rođendan – želim doma! Želim tortu! Svaki drugi dan umišljam trudove. Iskušavam sve moguće trikove za poticanje trudova, puno šećem po bolnici, hodam po stubama. Ništa ne pomaže. Kako mi je bio rođendan, 30. 9. u posjet mi stižu prijatelji, njih pet odjednom. Jedemo tortu i pijemo kavu u dvorištu bolnice, lijep je, sunčan i topao jesenski dan. Šalimo se da su došli istjerati bebu van.
Na kraju, 1.10. trudovi stvarno i kreću. Više nisam sigurna je li mi drago što ću napokon roditi – pa to boli!
Oko 10 sati odlazim u rađaonicu, nakon brijanja i klistira koji mi nije trebao jer sam ipak sve obavila prije – od nervoze. 😀
Oko podneva dolazi muž, bio je sa mnom u rađaonici. Trudovi postaju sve jači. Prvi doktor gleda, otvorena sam 3-4 cm. Moraju mi dati drip jer … Ne znam zašto, već sam u bunilu, ništa ne pitam. Epiduralna ne dolazi u obzir zbog tromboze. (Napomena: nije tromboza kao takva kriva nego to što sam primila injekciju Clexanea prema pogrešnom naputku sestre. Upozorenje za buduće trudnice s takvim problemom – da ne bi, kao ja, mislile da je u trombozi problem za neuzimanje epiduralne.)
Bol postaje sve jača, daju mi neke injekcije protiv bolova koje, vjerujem, nisu ni do koljena epiduralnoj.
Prvi doktor me pokušava poroditi – ne ide. On odlazi kući, smjena mu je gotova. Nakon njega pokušava drugi doktor. Opet ništa.
Muž mi masira leđa, što mi jako paše, i govori "Diši, diši", što me neopisivo živcira.
Oko 16 sati stiže doktorica. Kreće izgon, napokon. Već sam se u jednom trenutku ludila htjela dignuti sa stola, poslat' sve kvragu i otići kući.
Doktorica mi pomaže pri izgonu naslanjanjem na prsa, kad čujem: "Idu ramena…" Odahnem od olakšanja, znači da smo blizu kraja.
Začujem plač, ubrzo u ruke stiže moj rođendanski poklon
Malen, plav, ali meni najljepši na svijetu. Filip, 52 cm dug, 3450 g težak. Odmah gleda prema dojkama, gladan je. Bol nestaje iste sekunde, ne osjećam šivanje rane od epiziotomije, za koju nisam ni sigurna u kojem su je trenu napravili.
Ništa više nije bitno osim tog slatkog malog bića na mojim prsima.
Gledam ga i govorim mužu: "Je li to stvarno?"
Nakon svega zaključujemo da ne želimo više djece, no da me sada pitate, možda bih ipak još koje. 🙂
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
– prosinac 2016. –
