U srpnju 2013. nekoliko se dana nisam osjećala baš najbolje. Sumnjala sam da je možda sunčanica pošto sam bila puno na suncu u vrijeme kada ga treba izbjegavati. Šogorica mi je rekla da si kupim u ljekarni test za trudnoću jer postoji mogućnost da bih mogla biti trudna budući da sam imala jake mučnine od raznih mirisa.
Nakon što je test bio pozitivan i pokazao da sam trudna, preplavio me milijun osjećaja, od uzbuđenja, sreće, zbunjenosti, straha… Kad sam najužoj obitelji objavila vijest, svi su bili oduševljeni.
Prva tri mjeseca borila sam se sa mučninama, povratila bih sve, čak i običnu vodu, no prošlo je sve kao što je i došlo. Zimsko vrijeme provela sam čitajući knjige, časopise, forume, blogove ‒ sve što je bilo u vezi s trudnoćom, porođajem i majčinstvom.
A onda je došao 32. tjedan i problem. Cijelo tijelo počelo me svrbjeti. Bilo je iritantno i nepodnošljivo. Ginekologica je napravila pregled i dala mi uputnicu za bolnicu jer iz krvne slike vidjelo se da je bilirubin drastično visok. Nastao je strah i panika, nisam znala što se točno događa s mojim tijelom i bebom. Kad me suprug dovezao u bolnicu, rekli su da ostajem i da on može ići. Naravno, rasplakala sam se, u meni je sve divljalo, svrbjelo me, čak su se i modrice pojavile kao da me netko tukao ‒ sve od tolikog grebanja.
Liječnici su napravili hrpu pretraga, krv su mi vadili svaki dan, već su mi ruke bile modre od tolikog bodenja. Noći su mi bile najgore, svrbež je bio sve jači i iritantniji. Dali bi mi infuziju, no to bi ga samo malo ublažilo. Jedan doktor rekao mi je da se tuširam što hladnijom vodom, koliko god mogu izdržati, da se ublaži iritacija kože.
Tako su počela moja noćna tuširanja, i po pet puta u jednoj noći. Dobila sam napokon i dijagnozu: kolestaza jetara. U bolnici sam bila tri tjedna, imala sam osam cimerica, svaka sa svojom pričom i sudbinom. S cimericom Nikolinom doživjela sam kako počinju prvi trudovi, do kojeg vremenskog razmaka izdržati bol da ne zoveš sestre i ideš u rađaonicu.
Držala sam je za ruku, njezin je stisak bio sve jači, a razmak između trudova došao na svakih pola minute. Tada sam zvala sestru da dođe. Iz nekog razloga rekla sam Nikolini: "Doći ću i ja za tobom brzo, cimi, vidjet ćeš!" Ona se jedva nasmijala i odgovorila: "Imaš još vremena, drži se cimerice i kad dođe vrijeme, samo hrabro, nemoj se bojati, mi smo ratnice."
Toga popodneva ona je rodila sinčića. Uvečer sam bila sama u sobi. Infuzija je tekla i pomalo me počelo probadati u križima. Uzela sam mobitel i pogledala na sat, u 21.30 počeli su prvi trudovi, u predrađaonicu došla sam oko 23 sata i tu mi je pukao vodenjak s mekonijskom vodom.
U 4.19 ujutro začuo se mali ali prodoran glasić. Rodila se Leonarda u 35 +7 tjednu s 2,690 kilograma i 48 centimetara duga. Zbog žutice bile smo još sedam dana u rodilištu.
Od kolestaze mi je ostao niz zdravstvenih problema: upala jetara, žuči, gušterače i žučni kamenci zbog kojih sam tri puta završila u bolnici hospitalizirana po sedam dana. Ti su bolovi bili jači od svih trudova. Najgore mi je bilo ostaviti svoje dijete onako maleno i bespomoćno. Srce mi se slamalo svakim odlaskom. Bezbroj suza sam isplakala od tuge. Tek smo se upoznale, a morale smo se rastajati. Svaki rastanak bio je sve teži i bolniji.
Nakon idućeg napadaja žuči u jedan sat ujutro završila sam u zagrebačkoj Novoj bolnici. Poslije svih pretraga u hitnoj toga sam jutra u šest sati bila operirana laparoskopski. Nakon nekog vremena i oporavka opet sam bila u punoj snazi i mogla sam uživati sa svojom prekrasnom djevojčicom.
Leonarda sada ima tri godine. Vesela je i živahna djevojčica koja je prije devet mjeseci dobila bracu Emila.
Druga je trudnoća bila lakša, premda se ponovio svrbež, ali tek u 38. tjednu. Nisam išla u bolnicu, željela sam ostati doma. Pazila sam na prehranu i svrbež ublažavala hladnim tuširanjem. U 39. tjednu rodila sam sinčića teškog 3,140 kilograma i 50 centimetra dugačkog.
Kad smo došli kući, seka je bila sretna. Njezina je reakcija bila oduševljenje jer smo ju na bracin dolazak pripremali tijekom cijele trudnoće. Prva četiri mjeseca nikad ih nisam ostavljala same iz opreza da se ne bi što dogodilo, ali sad se već pomalo zajedno igraju.
Kad ih gledam sa strane, da me ne vide dok se igraju, osjećam se sretnom i ponosnom. Bez obzira na to koliko zna biti teško i naporno, znam da se na kraju dana sav trud i napor isplati. Majčinstvo je dar koji svaku ženu nadopunjuje. Ono se rađa u srcu i tijelu, vašem umu i duši. Biti mama najljepši je i najzahtjevniji posao na svijetu.
Ponekad zahtjeva mnogo odricanja, ali jednog dana kada ti anđeli odrastu i vidimo da smo ih usmjerili na dobar put, znamo da je bilo vrijedno svega što smo sebi uskratili. Ja ponovo proživljavam djetinjstvo uz svoju djecu i to me čini sretnom i pomalo luckastom osobom.
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
– rujan 2017 –
