Mama Anamarija Budin iz Zagreba opisala nam je svoje iskustvo s porođaja koje nije bilo nimalo bajno. Ali, kako sama kaže, važno joj je jedino da je nakon svega njezin maleni Anteo zdrav i veseo.
Foto: privatni album
Nakon brojnih pregleda kod doktora zbog bolnih mjesečnica, izostanaka mjesečnica i slično, doktor mi je rekao: ”Vi niste žena, nemate ovulaciju, a ako ćete željeti imati dijete, dat ćemo Vam tablete za pospješivanje trudnoće i dalje nastaviti s unaprijed propisanom metodom liječenja”.
Tu sam prekinula svaki kontakt s doktorima jer se nisam dala trovati raznoraznim medicinskim preparatima, te sam nastavila živjeti s informacijom koju sam dobila, tužna jer možda nikada neću dobiti bebu, ali i indiferentna jer nisam još ni planirala bebu i misli mi nisu tako ”daleko” sezale.
Ali, baš kako kažu ‒ u trenu ti se promijeni cijeli svijet i život ti preleti pred očima. Osjećaš sve u istom trenutku – sreću, tugu, ushićenje, paniku, ljubav, strah… Sve mi je to proletjelo mislima kada sam čula doktoricu: ”Vi ne samo da ste zdrava nego ste zdrava trudnica.”
Budući da pola godine boravimo u Zagrebu, a pola godine u Pagu, mijenjala sam doktore, od privatnih do državnih. Trudnoća je od prvog dana bila u redu, redovni pregledi uredni. Čak je jedan doktor komentirao: ”Rijetka je ovako zdrava trudnoća, stvarno ste sretni.”
Cijelu sam trudnoću, naravno, razmišljala o tome kako ću roditi, hoće li sve proći u redu, hoću li ići na privatni porođaj… Odlučila sam ići u bolnicu, kao svaka normalna žena (ako mogu sve, mogu i ja). Na trudničkom tečaju bilo je oko 30 parova, žene su većinom bile u zadnjem tromjesečju. Razmišljala sam o tome kako je moguće da baš sve te žene skupa sa mnom rode zdravo i u redu? Nažalost, te misli prelomile su se na meni i mom porođaju.
Krećemo
Točno na predviđeni termin u noći mi je puknuo vodenjak. Odmah smo otišli u bolnicu, gdje su me pregledali i ustanovili da to nije bila plodova voda već urin, na što sam ih uvjeravala da znam razliku između urina i drukčijeg iscjetka, no nisu me poslušali, nego su me poslali kući. Nakon tri dana, u srijedu, imala sam dogovoren termin pregleda kod dr. Tičića u Pagu. Nakon pregleda i priče koju sam mu ispričala, rekao mi je da je to bila plodova voda i da ju gubim već tri dana. Njegova je uputa bila da ako osjetim još kakav iscjedak hitno odem u bolnicu. Tako je i bilo, u srijedu navečer osjetila sam iscjedak i otišla u bolnicu. Ostavili su me preko noći i rekli da ću sutra roditi.
U devet je došla sestra, stavila mi drip i krenulo je. U 11 sam već imala jake bolove i previjala sam se u predrađaonici do 16 sati, kada su me napokon odveli u rađaonicu. Ondje sam zatražila epiduralnu jer više nisam mogla izdržati bolove koji su me ubijali već šest sati, a i povraćala sam od bolova… Nakon epiduralne zaspala sam u trenu, ali je nakon pola sata počelo ponovo.
U 19 sati tek sam se počela otvarati, bolovi su bili nesnosni čak i pod epiduralnom, povraćala sam i dalje od bolova, ali se i dalje nisam otvarala dovoljno… 20 sati, 21 sat… Već sam 12 sati u trudovima, neizdrživo je, beba ide, a ja se i dalje ne otvaram dovoljno. U 22:30 doktorica je rekla: ”Idemo ručno, beba mora van.”
Mali predah pa napokon ide porođaj, panika jer nešto nije u redu… U glavi mi je sada ono što sam čula od mnogih žena – ”Nisam više važna ja, važno je to malo bespomoćno biće koje je zapelo u porođajnom kanalu…”
Kroz svu tu strku čujem doktoricu: ”Morat ćemo na vakuum, je li to u redu?” (”Što ja znam trenutačno što je u redu! Znam samo da moram roditi! Da se protivim vakuumu? Zar uopće više ima izbora?”) – ”Da, u redu je.”
Stigao je Anteo
Oko mene dva doktora, anesteziolog, sestra i statisti, ukupno njih sedam, panika u rađaonici. Napokon, nakon nekoliko tiskanja i skakanja na trbuh, beba je bila vani. Gledam tu malu bebu na stoliću pokraj kreveta, miče rukicama, gleda okicama, svih sedam doktora i statista oko nje i muk… beba ne plače.
Uopće nisam bila svjesna što se događalo u toj minuti dok su ga oživljavali, ne znam jesam li uopće disala u tim trenutcima. Sljedeće što znam ‒ odvode ga i svi nestaju iz boksa. Puštaju napokon partnera u boks, ali mi ne znamo što da mislimo, kako da se osjećamo jer ne znamo ništa… Nakon 5-6 minuta dolazi doktor i kaže da je mali prodisao, te da će doktorica doći čim završi drugi porođaj. Opet ostajemo sami u neznanju, s informacijom da je beba prodisala, i što dalje? Nakon 45 minuta čekanja u boksu ne znajući što nam je sa djetetom, partner je poludio i zahtijevao da nam netko od doktora da bilo kakvu informaciju i da napokon vidimo svoje dijete. Tada je došao doktor i odveo partnera da vidi sina u inkubatoru, na sekundu.
Sa sobom je nabrzinu uzeo mobitel, te ga uslikao kako bismo ga barem tako imali pokraj sebe. Odveli su me u sobu, već je bila prošla ponoć, dali mi tabletu za bolove i ostalo mi je samo čekati sutrašnji dan.
U šest sati uletjela je sestra u sobu, počela gromoglasno otvarati prozore, derati se u hodu: ”Ajmo, dizanje, vizita je!” Zatim je pogledala mene i rekla: ”A, vi ste ona što je loše rodila?!”
Što mi je prvo prošlo kroz glavu kada mi je to rekla? Bojim se prisjećati, ali od cijelog porođaja i svega što se desilo mogu reći da mi je taj sestrin nehumani čin bio nešto najgore što sam doživjela u bolnici.
Napokon vizita! Ulazi doktor, a ja se nisam mogla pomaknuti, progovoriti, samo sam ga prodorno gledala i čekala da mi kaže je li sve ovo stvarnost. Teško je uzdahnuo kada je došao do mog kreveta… Suza mi je već krenula i prvi put u životu nisam mogla kontrolirati osjećaje… Pogledao me i osjetila sam njegov prijateljski pogled te sam se nekako umirila kada sam vidjela da je doktor sabran, odrješit i uvjeren u svoje procjene. Rekao mi je kako je mali proživio tešku noć, da je za njega porođaj bio jako stresan, tri minute nije prodisao, apgar mu je bio 2/5/8 te da mora biti u inkubatoru sljedećih nekoliko dana, ali da ga kasnije mogu doći vidjeti.
Dolazim ga vidjeti, leži u inkubatoru prikopčan na nekoliko cjevčica, žmiri, malo plazi jezik.. ali da, to je moja beba! Lagano sam dignula prozorčić inkubatora da ga primim za rukicu i dolazi me doktor izvijestiti podrobnije o njegovu stanju. ”Naime, tri minute je prilikom porođaja ostao bez zraka, pa se zato smatra visokoneurorizičnom bebom. Zbog toga bebi može…” – nastavio je s mogućim komplikacijama i završio sa: ”Ništa Vam ne možemo sa sigurnošću reći.” Okrenula sam se prema svom sinu i nekako sam osjećala da će sve biti u redu.
Sve se složilo
Proveo je u inkubatoru sedam dana i jako je dobro uznapredovao, a onda su mi ga napokon donijeli u sobu. Odlučili smo da će se zvati Anteo (Antea – grč. borac, sv. Ante, otac Dalmatinac, mama šašava). Od izlaska iz bolnice pratimo njegov razvoj, od prvih motoričkih sposobnosti koje u tim slučajevima najčešće stradaju… Naš Anteo je prije dva mjeseca navršio godinu dana, hoda, ima devet zubića i ne samo da je zdrav nego spava cijele noći od rođenja, jede normalno svu hranu, voli se družiti sa svima, nasmijan je, zaigran, aktivan…
Kada se danas na sve osvrnem, bolničko iskustvo bilo mi je grozno, od toga da su me nakon puknuća vodenjaka poslali kući i išla sam roditi tek nakon 72 sata, nisam se otvarala četiri dana… Pa onda porođaj… Međutim, bilo je kako je bilo. Danas je najvažnije da je Anteo zdrav i da neće biti nikakvih posljedica.
U svakom slučaju zahvaljujem se dr. Tičiću što mi je trudnoću vodio vrlo profesionalno i što je spasio moje dijete, hvala i dr. Baraki i dr. Glavanu što su danonoćno sjedili uz Antea nakon rođenja i brinuli se o njegovu zdravlju te nam pomogli da budemo što danas jesmo.
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
