Mama Marina Carević, poznata na Instagramu kao non_stop_mama, podijelila je s nama svoju priču o tome kako je njezina Blanka stigla na svijet.
Prvoga dana jeseni 2016. doznali smo da sam trudna. Prvotni šok i strah pretvorio se u neopisivu sreću i veselje. Osim večernjih mučnina u prvom tromjesečju, ostatak trudnoće prolazi školski, bez komplikacija. To vrijeme, budući tata i ja, iskorištavamo za česta putovanja i maksimalno uživanje.
U petom mjesecu trudnoće doznajemo spol – stiže nam curica! Presretni smo, no nikako se ne možemo složiti oko imena. Tata bi dugo, a mama kratko. Na zadnjem putovanju, u šestom mjesecu trudnoće, zaključujemo da je idealan čas za odabrati ime. Biramo između Mie, Paole i Blanke.
Stigao je dan termina. Pregled u bolnici prolazi odlično. Sve je u redu, no nema još naznaka skorašnjeg porođaja.
Iiii krećemo!
Petak je. Prošlo je četiri dana od termina. Budim se u tri ujutro, osjećam neko sitno žeckanje u kralježnici, ali ne pridajem tome puno važnosti i nastavljam spavati. Uskoro se oglasila budilica, budući tata se sprema za posao, a ja počinjem osjećati stezanje u kralježnici sve više i više. Je li to ‒ to? Kako trudovi trebaju izgledati? Jesu li to možda lažni trudovi?!
Skidam aplikaciju za mjerenje kontrakcija i polusneno pritišćem gumb kod svakog dolaska truda. Nakon sat vremena mjerenja, prosjek razmaka između trudova bio je tri do pet minuta. Shvaćam da su to ipak pravi trudovi i lagano se krećem spremati. Tuš, frizura… Hoću li se ipak malo našminkati? Srećom, odustajem od šminke i odlazim do svojih roditelja.
Još tijekom trudnoće jedna od većih briga bila mi je da će me trudovi uhvatiti ujutro kad najviše ljudi ide na posao, a s obzirom da živimo 50 km od Zagreba, zasigurno ćemo upasti u gužvu. Da, znam, nisam normalna! Zbog toga maksimalno odugovlačim odlazak od kuće i potajno se nadam da se ipak radi o lažnim trudovima. Strah me porođaja, nisam još spremna!
Evo me u bolnici
Zaprimaju me u bolnicu, obavljam ultrazvuk i čekam daljnje pretrage. Odjednom mi se trudovi smanjuju, bol popušta, ne osjećam više ništa. Sjedim u čekaonici, zaključujem da je ipak lažni alarm. Zovu me na sljedeći pregled, ja objašnjavam kako su me svi simptomi popustili i da se više ništa ne događa, no doktorica svejedno predlaže pregled.
Uvjerena sam kako idem doma, a doktorica govori: „Gospođo, jeste li vi sigurni da ništa ne osjećate? Otvoreni ste 4 cm i idete direktno u rađaonicu!“
Moja prva reakcija bila je plač, strah, pa onda velika sreća! Vau, napokon ćemo te upoznati!
Ulazimo u rađaonicu, ja u svojoj bijelo-plavoj dugoj spavaćici kao Alisa u zemlji čudesa, on – budući tata, u zelenom kostimu, izvana u potpunosti neustrašiv, a iznutra vjerojatno na smrt preplašen. Trudove još uvijek ne osjećam jako, iako na monitoru brojke opasno skaču. Odbijam epiduralnu jer imam dojam da to ipak neće toliko boljeti. No svejedno tražim da mi izvade krv – za svaki slučaj, ako se predomislim.
Vrijeme je za epiduralnu
Smjestili smo se. Budući tata i ja pričamo o svim drugim temama osim o porođaju, šalimo se i sve je tako ležerno i opušteno. Odjednom meni više nije toliko do razgovora, kontrakcije postaju sve jače i jače. Tata se maksimalno trudi odvratiti mi misli, disati sa mnom, izmamiti mi osmijeh bar na tren, ali neuspješno. Nakon skoro dva sata jakih bolova, posustajem i tražim epiduralnu. Zadnji je čas, jedva uspijevam biti na miru, uvode mi epiduralni kateter u leđa i daju minimalnu dozu anestezije.
Za nekoliko minuta osjećam olakšanje, počinjem ponovo normalno disati i biti pribrana. Iskorištavam to vrijeme mira za odmor i prikupljanje snage za završni čin.
Nakon sat vremena intenzitet kontrakcija ponovo se počeo povećavati, a epiduralna u potpunosti popušta.
Samo ti i ja
Dolaze dvije babice i doktor. Ne vidim, ne čujem, ne doživljavam nikoga. Budući tata stoji uz moje rame, ali ne osjećam njegovu prisutnost. U ovom smo same, samo ti i ja, moja najdraža kćeri…
Počinje porođaj, pokušavam se maksimalno koncentrirati i slušati njihove upute. Trudim se biti hrabra, strah me, boli me… Još jedan stisak i vani si! Nakon tri i pol sata u rađaonici na tren kao da je vrijeme stalo, upirem iz sve snage, imam dojam da ne mogu više… izlaziš, tu si!
Sve se odigralo tako brzo, bez reza i samo s jednim šavom. Stigla si 26.5.2017. u 16.45! Tako predivna i savršena, naša mišica Blanka!
Foto: privatni album
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
