Porođaj, tako uobičajen pojam, a opet tako zaseban. Prepričat ću vam svoj. Bio je težak, dug, ali i vrijedan čitanja jer vjerujem da može pomoći barem nekoj od vas.
Kada sam saznala da sam trudna, mojoj sreći nije bilo kraja. Bio je to Badnji dan. dan u godini koji ti sam po sebi ispuni srce toplinom, ali kakav vrtlog emocija nastaje u tebi poslije takvog saznanja, to može znati samo netko tko je to doživio i jako želio. Mužu sam spakirala pripremljeni poklon (ručni sat), a uz to je dobio i „jamstvo“ (čitaj „test“) koje vrijedi jedan cijeli život. Poslije prvotnog šoka, nepoznat put, pun radosti i sreće, mogao je započeti.
Trudnoća mi se otpočetka vodila rizičnom zbog visokog rizika od trombofilije (ustanovljeno nakon dugog otezanja pretraga zbog obiteljske anamneze). Srećom na vrijeme, baš pred zadnje tromjesečje, započela sam s terapijom (pikanjem). Glavom su mi vrvjele tisuće pitanja ‒ a nijednog odgovora.
U zadnjem mjesecu ginekologinja i hematolog su mi sve pobliže objasnili. Idem na inducirani porođaj. Prva misao: Neee dRiP. Čudan je to malo osjećaj kada znaš da se tog i tog datuma moraš pojaviti u bolnici i da će tada sve krenuti. Što se tiče epiduralne, tu sam bila skroz sama sebi kontradiktorna. "Ja mislim da ja to neću preživjeti, ali epiduralnu ne uzimam, s druge strane želim iskusiti prirodan porođaj, može to moje tijelo samo odraditi."
Došao je i taj ponedjeljak, s mužem na plac po šlape i ‒ pravac Vinogradska.
Prvi dan ništa, tek u ponoć su mi dali gel da provjere hoću li se otvoriti: bila sam samo centimetar otvorena četiri dana prije termina. Gel kao da ni nisam popila. Ujutro stiže vizita i kaže mi da sam u 9.30 u rađaonici. Čeka me drip. "Jadnog" snenog mužića budim iz sna, juri prema meni. Po samom dolasku već mi se „požalio“ kakve je sve prizore vidio na putu do mog boksa. Spojena sam na ctg, lagano krećemo.
Za početak ispunjavam formulare za Zakladu Ana Rukavina, darovali smo pupkovinu. Htjela bih skrenuti pažnju, pa možda i ovim putem, da mnogo žena ne zna za tu opciju. Ako (nedajbože nikome) zatreba, a u međuvremenu nikom nije dodijeljeno, imate pravo iskoristiti svoju donaciju. Ni vi ni vaša beba niste zakinuti ni za što, jedino stručna osoba mora prerezati pupkovinu.
Oko podneva moj muž je ogladnio. Sestra ga pušta van, opustošio je sve ćevape iz obližnjeg grilla i vratio se u punoj snazi natrag. Do tada su trudovi bili podnošljivi, no postaju sve jači i jači. Dobila sam sredstva protiv bolova, ali iskreno nisu baš bila od pomoći, dapače, samo me nagnalo na povraćanje i izazvalo vrtoglavicu.
Oko 14 sati postalo je neizdrživo. Kao šlag na tortu, moja MAMA ulijeće u rađaonicu. Da, baš ona, koja i nije najpodobnija osoba za takve trenutke, i situaciju čini još stresnijom, no toliko je bila uporna da ju je sestra pustila nakratko. Srećom, moj muž je ubrzo sredio situaciju.
Najgore u cijeloj priči o dripu je to što nema razmaka između trudova, niti sekunde. Bila sam otvorena oko šest centimetara. Stvarno ne znam što bih da muž nije bio sa mnom. Većinu vremena bih provela sama, u neizdrživim bolovima, voda mi je bila zabranjena, švercali smo se ispiranjem usta. Oko 17 sati doktorica je rekla da je dosta i da porođaj mora krenuti. Sam porođaj trajao je oko pola sata (rađena je epiziotomija) i bilo je strašno teško.
Muž mi drži noge, ruke, viče: „Tiskaj!“ Stvarno nisam mislila da će biti jedan od takvih, trebao je biti u kategoriji „meni je teže, srušio sam se, vodite me van“.
U 17.20 sati na svijet dolazi mala Sara. Mene trese groznica, Saru ne čujem, ali srećom sve je bilo ok i mali "plavi alien" (kako ju je nazvao muž) je proplakao. I mi svi skupa s njom.
Zaista je teško opisati taj osjećaj. Najnevjerojatnije mi je bilo to što ti bolovi od prije desetak minuta kao da nikada nisu ni postojali. Šivanje je prošlo relativno bezbolno, čak sam dobila i kompliment da mogu opet doći bilo kada. Mala pohlepnica je na ciki bila sat vremena i tako se naš izlet u rađaonici završio tek oko 20 sati.
Do sljedeće doze nakupljene hrabrosti… Možda, drugog puta epiduralna dobije svoje mjesto na mojoj listi, a možda ipak i ne…
Želite li da i vaša priča bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
– travanj 2016. –
