Nema ništa ljepše nego osjetiti djetetov miris – osjećaj koji se ne može opisati riječima, ma jedna velika ljubav, život, moj život.
Svako jutro mene bude najljepše oči na svijetu, najljepši osmijeh i miris, svako jutro meni sija sunce jer se kraj mene budi moja Marta.
Godina 2015. bila je najljepša godina mome suprugu Nevenu i meni. Te godine, točno tjedan dana prije Valentinova, pojavio se plusić na testu za trudnoću. Obuzela nas je velika sreća i nakon devet mjeseci rodila se naša najveća ljubav, naš život – naša kći Marta.
"Ma to su lažni trudovi. Ništa to mene ne boli."
Na početku trudnoće sve je bilo u redu, ali nakon par tjedana počeli su problemi te sam morala mirovati i biti na čuvanju trudnoće. Pratile su me i velike mučnine i bilo mi je zaista teško, no nakon mjesec i pol počela sam se osjećati puno bolje te sam nastavila normalno sa životnim obvezama, ali uz veliki oprez.
Svi su me ispitivali bojim li se porođaja, na što bih ja svaki put odgovorila: „Ne, ne bojim se“ – premda nisam znala kako će biti kada dođe taj trenutak. Termin je bio 12.10.2015., ali ja sam osjećala da ću roditi ranije, i tako je bilo.
Dan nakon pregleda u bolnici, navečer me počelo boljeti isto kao kada dobijem menstruaciju, no nisam se previše zabrinjavala.
Sljedeće jutro i tijekom dana sve me više stezalo i grčilo i stalno sam suprugu govorila: "Ma to su lažni trudovi. Ništa to mene ne boli." I dok smo sjedili za stolom i večerali, mene je i dalje stezalo i grčilo. Suprug je odmah odnio torbu u auto, a ja sam i dalje uporno govorila: "Ma to su lažni trudovi. Ništa me jako ne boli."
Počelo je na svakih 10 – 12 minuta. Suprug kaže: "Ajmo mi u bolnicu pa neka oni vide jesu li to lažni ili pravi trudovi." I tako oni mene nakon pregleda ostave u bolnici da prenoćim. Naravno da nisam mogla zaspati jer su mi počeli trudovi u razmaku svake 3-4 minute. Nakon pregleda doktorica mi sa smiješkom kaže: "Ništa, idete u boks", a ja sva zbunjena: " Zar već?!"
U tom me trenu nije bilo strah nego sam osjećala veliko uzbuđenje. Odmah sam nazvala supruga da dođe. Nisam ni ušla u boks, a suprug je već bio tu. Legla sam na stol točno u 3.00 sata i samo sam razmišljala o tome da dobro dišem i da se fokusiram na disanje i da ne vičem jako.
"Pa nemam trudove, ništa ne osjećam…"
Probušili su mi vodenjak, trudovi su bili sve jači i jači, nisu mi dali – niti sam tražila – epiduralnu. Odjednom su trudovi bili toliko jaki da sam stiskala, gurala i lupala supruga i govorila da me boli.
Jedino me bilo strah da otkucaji bebina srca ne padnu jer sam na pregledima stalno morala ponavljati CTG – toliko me to prestrašilo da sam svake minute ispitivala muža koliki su otkucaji. Kada su počeli jaki trudovi, u jednom trenutku mi je pozlilo, suprug mi je stalno vlažio usne, bila sam neopisivo žedna. Kako su se pojačavali trudovi, nisam znala smijem li tiskati ili ne, pa je suprug pozvao doktoricu i primalju.
Kada su došle, već se vidjela glavica i kosica, pa mi je primalja rekla da sada na svaki trud tiskam. I tako je i bilo: na svaki trud sam tiskala i pokušavala disati što više. Problem je nastao, srećom zanemariv, kad je bebina glavica izlazila van: čim bi trud popustio, glavica bi se vratila. I ne samo to! Kaže primalja da opet tiskam na trud, ali ja više nisam osjećala trudove, nema ih. Što sada? Ležim, nema trudova, a bebica mora van…
Dali su mi malo dripa, ali ja ništa nisam osjećala. "Ajde, Martina, tiskaj, tiskaj, uzmi zraka", hrabrila me primalja. "Pa nemam trudove, ništa ne osjećam…", odgovorim ja. Ništa, udahnula ja, skupila snage, digla koljena jako na prsa i tiskala svom snagom, i tiskala… i u tom me trenu ništa nije boljelo, nikakvu bol nisam osjećala.
Točno u 5.45 sati 2. listopada 2015. rodila se moja ljubav, moja kćerkica od 3660 grama i 49 centimetara: savršena, tako mila, čista i prekrasna. Stavili su mi je na prsa, poljubila sam ju i pomazila i rekla mužu s toliko sreće i ispunjenosti da je to naša kći, naš život.
Toliko sam se tresla od bolova i bilo mi je hladno, ali sam oko srca osjećala toliko topline držeći svoju kćer na prsima. Muž je odrezao pupčanu vrpcu i poljubio našu djevojčicu – i stvarno ne znam što bih bez njega. On mi je bio toliko velika potpora! Da njega nije bilo na porođaju, mislim da bi mi bolovi bili duplo jači.
Tako je moja Marta dva sata ležala na meni i sisala, a ja više nisam osjećala ni bol ni hladnoću – samo ljubav i veselje. Život prije moje kćeri kao da nije postojao i kao da je ona oduvijek s nama – i ne mogu zamisliti više ništa bez nje. Kakav je osjećaj biti majka? Neopisiv. Nema te riječi s kojom se može opisati. To se treba doživjeti i osjetiti, treba se osjetiti miris LJUBAVI.
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
– kolovoz 2016. –
