Potkraj prošle godine u ovoj smo istoj rubrici objavili priču Patricije Nužde o porodu nakon kojega je upoznala svog prvog sinčića Iana. Sudbina je htjela da samo godinu i desetak dana kasnije upoznaju i Ianova brata Noela.
Još uvijek mi je pomalo nevjerojatno da sam prije samo godinu dana ovako sjedila i tipkala priču s poroda. Ian je bio star svega četiri mjeseca, a mi smo doznali da sam trudna. Bili smo potpuno šokirani jer pazili smo se, ali očito ne dovoljno (hahahaha). Nikome nismo ništa rekli dok nismo obavili nekoliko pregleda i dok nam ginekolog nije rekao da je stvarno sve u redu.
Kada smo krenuli pričati ljudima, većina je rekla da smo ludi, ali mi smo do tada već shvatili da nam je to najbolja situacija koja se mogla dogoditi jer nismo htjeli veliku razliku između djece. Ian se rodio 29. svibnja, a sada nam je predviđeni termin bio 7. lipnja, a ja sam jedino htjela biti doma za Ianov rođendan, a nakon toga, kad god beba odluči da je vrijeme, ja ću biti spremna.
Trudnoća je opet prolazila glatko i bez ikakvih komplikacija, i bila sam aktivna do samog kraja trudnoće (nosila Iana tri kata gore-dolje i šetala s njim po cijele dane). Doznali smo i da nam dolazi još jedan mali dečko i odlučili se za ime Noel. Trudnoća nam je proletjela i nismo se ni okrenuli, a već su krenuli pregledi u rodilištu. Opet sam se odlučila za Merkur zbog odličnog iskustva s prvim porodom. Kako sam s Ianom završila na hitnom carskom rezu, očekivala sam da će ovaj put biti dogovoreni carski rez, a i svi u mojoj okolini tako su mi govorili, pogotovo jer je mali razmak između poroda.
Pozitivan šok
Na prvom pregledu u rodilištu doktor mi je rekao da ne idemo na carski i da najnormalnije čekamo da porod krene. Malo je reći da sam bila u šoku, pozitivnom šoku. Doktor je rekao da, kao što se prije mislilo da žena dok je trudna ne smije dojiti, tako se mislilo da postoji opasnost za šav carskog reza ako se ide na vaginalni porod nakon toga, ali ni jedno ni drugo nije točno.
Shvatili smo da se dogodila najbolja moguća situacija jer nismo htjeli veliku razliku između djece
Žena koja je bila na carskom rezu četiri je mjeseca nakon njega spremna na vaginalni porod. Naravno, to nije moguće jer sama trudnoća traje devet mjeseci, i to se odnosi na žene koje nisu imale komplikacije sa šavom i trenutačnom trudnoćom, odnosno ne smiju postojati neke kontraindikacije. Odmah sam pitala doktora je li veća vjerojatnost da opet završim na carskom, a on je rekao da je jednaka kao u bilo koje druge trudnice. Muž je bio oduševljen, a Ian i ja smo mu u šetnji odmah kupili Alenu odijelo za porod. Na pregledima u rodilištu sve prolazi super, a na posljednjem sam pregledu prst otvorena, ali bez trudova.
U noći s utorka na srijedu, 4. na 5. lipnja, bude me trudovi oko četiri ujutro Budući da su trajali, imali mali razmak i bili su jaki, zovem mamu da dođe pričuvati Iana dok mi odemo na Merkur. Dok je mama došla, mene su trudovi potpuno pustili, pa sam odlučila dalje spavati. Budim se bez trudova, pa Alen i ja odlučimo otići u šetnju da možda pokrenemo proces, ali ništa se ne mijenja, i dalje sam bez trudova. Oko 13 sati kreću trudovi svake dvije-tri minute i odlučim da je vrijeme ići u rodilište.
Teško razdvajanje
Zaprimaju me oko 14.30 i CTG pokazuje trudove, ali prilikom vaginalnog pregleda doktorica mi kaže da je cerviks još uvijek dug tri centimetra, a meni trudovi opet posustaju. Doktorica kaže da će me radije hospitalizirati jer sam nedavno prošla carski, pa da me imaju pod nadzorom. Moram priznati da mi je sam odlazak u rodilište, odnosno odlazak od Iana, bio tužan, a onda kad sam shvatila da me ne puštaju doma, bila sam još emotivnija (plus hormoni!!!). Na kraju sam shvatila da moram prihvatiti da je tako i da, kako god bilo, završava sve s porodom i Noelovim dolaskom.
Smještena sam na patologiju trudnoće u sobu s još jednom budućom mamom koja je ležala od 20. tjedna trudnoće jer joj je krenula curiti plodova voda. Tada shvaćam da nemam zašto dramiti što sam hospitalizirana na par dana jer žena leži već tri tjedna i strepi pri svakom odlasku na WC. Ostatak tog dana i četvrtka malo ležim i gledam serije, malo hodam po hodniku i pokušavam pokrenuti trudove. Moji trudovi malo bi malo ne bi, dođu pa odu i tako stalno. U četvrtak mi sestra dopušta da izađem malo izvan bolnice i prošećem s mamom, ali i dalje ništa.
U noći s četvrtka na petak, 6. na 7. lipnja, bude me jaki trudovi oko pola pet. Ne zovem odmah sestru jer sa svojim bi-nebi trudovima više ni sama ne znam jesu li ozbiljni ili ne. Prolazi pola sata s jakim i učestalim trudovima, pa pozovem sestru koja me spoji na CTG, a on pokazuje jako slabe trudove. Sestra mi oko šest sati dogovori pregled kod doktora jer ja i dalje osjećam trudove. Doktor me pregleda i kaže da cerviksa nema i da sam otvorena pet centimetara i da se spremim za rađaonicu i pozovem pratnju. Dobila sam klizmu, šećem po hodniku i zovem Alena koji brzo dogovara sve zamjene koje treba za posao. U pola osam smo već oboje u boksu, ja malo stojim naslonjena na krevet, malo skakućem po lopti, a kad me zašilji jako, Alen mi daje da mirišem eterično ulje peperminta da me malo osvježi i da mi snage (moja preporuka, pomoglo je meni, a i mužu).
Obuzima me osjećaj nenormalne snage i nastupa trenutak kada sam osjetila da je Noel došao na svijet
Vodenjak nije puknuo, pa ga oni buše, a onda trudovi krenu još jače. Odlučila sam da ne želim još epiduralnu, a u trenutku kada sam ju htjela, bilo je vrijeme za tiskanje. Između trudova se odmaram, a u totalnom bunilu jednoj od sestara kažem da bude tu pokraj mene jer mi je lakše kad je tu, dok Alen stoji s druge strane (hahahaha).
Od 2 do 4!
Dolazim u završnu fazu i tiskanje kreće, stalno nam nedostaje još malo i u jednom trenutku babica kaže da će me morati rezati. Kreće trud, babica me zareže, ja stišćem, ali osjećam da gubim snagu i da ću morati stati i udahnuti, u tom trenutku ne čujem više ništa osim Alena koji kaže: “Ljubavi, još malo, stisni, čelo mu je vani.”.
Obuzima me osjećaj nenormalne snage i nastupa trenutak kada sam osjetila da je Noel došao na svijet. Krećem plakati, ljubiti Alena i zahvaljivati svima, a Noel mi stiže na prsa. Rodio se u 10.51, na sam termin, 7. lipnja, s 52 cm i 3500 g. Dok se mi mazimo, Alen je s nama i uživamo u prvim zajedničkim trenutcima, a meni kroz glavu prolazi: uspjela sam! I jedva čekam upoznati Iana s Noelom. Još jednom ti hvala, Alene, što si bio uz mene cijelo vrijeme, i sada i na prvom porođaju, što si to proživio sa mnom i s našim malcima, obožavam te.
Nakon dva dana stižemo doma. Ian se ponaša kao pravi stariji brat, ako Noel zaplače, Ian juri k njemu. Sve je super, i koliko nam god bilo ludo da smo od nas dvoje došli do nas četvero, toliko je i najljepše na svijetu gledati kako se razvija odnos između naših sinova i kako odrastaju, a naša su srca dvostruko narasla otkad više nismo samo Alen i Patricia.
Tekst: mama Patricia Nužda
Foto: Little people by Tea Jo, privatni album
Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
