Ivana: Ja sam rođena u 18.10 sati, a Marijana u 18.12 sati. Iako smo zajedno rođene, malo tko bi rekao da smo blizanke. Razlikujemo se i karakterno i fizički, što se vidi. Jedino što nam je potpuno jednako je boja glasa, zbog koje sam u srednjoj školi u Marijanino ime, preko telefona, prekidala s njezinim dečkima. Glumile smo jedna drugu i nikad nitko po glasu nije mogao zaključiti koja je koja. I mama nas zamijeni preko telefona. Dakle, nismo jednojajčane blizanke, ali smo blizanke, i to puno znači.
Marijana: Uvijek se šalimo da je Ivana rođena prva jer sam je ja izgurala iz mame. Uglavnom, bile smo zajedno u inkubatoru, i nerazdvojne do srednje škole. U djetinjstvu smo dijelile hobije, ponekad i simpatije, ali je unatoč tome svaka imala svoj identitet. Obje smo društvene, pravedne, pravične i tvrdoglave. Uz boju glasa, to nam je najveća zajednička karakteristika koja je oduvijek prisutna, jer što smo se više razdvajale – zbog škole i posla – to smo više postajale dvije potpuno različite osobe s različitim stilovima i pogledima na svijet.
No njihova razdvojenost nije dugo potrajala, pa su se Ivana i Marijana ponovo spojile – u Zagrebu, radeći u istoj tvrtki, na istome mjestu. Njihovi putovi, ma što one govorile, cijelo su se vrijeme kretali u istom smjeru te su se u jednom trenutku jednostavno – i bez ikakva plana – spojili u jednu stazu. Dvije blizanke u isto su vrijeme saznale da će postati majke – Ivana treći a Marijana prvi put.
Ivana: Kad je Marijana saznala da je trudna, bila sam sretna što ću napokon postati tetka. Obećala sam joj da ću joj dati kolica, dječju robicu i sve što joj treba… A nedugo zatim i ja sam dobila plusić na testu. Prvo smo bile začuđene, a onda smo se počele veseliti što će nam se djeca roditi u isto vrijeme. A još i više što ćemo cijelu trudnoću prolaziti skupa.
Marijana: S obzirom na to da sam ja bila trudna prvi a Ivana treći put, na vijest o njezinoj trudnoći reagirala sam s „O.K., opet je trudna“. No nakon prve reakcije postalo mi je jasnije da ćemo u isto vrijeme postati majke i da će moja i njezina curica biti dvije sekice. Bila sam jako sretna.
I zaista, dvije Slavonke s adresom u Zagrebu imale su razloga za veselje. Sve trudničke muke i probleme prolazile su oslanjajući se jedna na drugu. A uz sestrino rame svaki je problem izgledao puno manji.
Ivana: Imala sam podosta trudničkih tegoba: mučnine koje su trajale do 20. tjedna, hemoroidi, išijas, urinarnu infekciju, niski tlak… Ali, hvala Bogu da imam sestru kojoj sam se mogla potužiti i koja je sve to razumjela. I ona je imala i križobolje, nesanice, grčeve u rukama. Tješile smo jedna drugu, a posebno sam se potrudila smiriti njezinu pretporođajnu paniku.
Marijana: Bila sam puna planova i pitanja. Zanimalo me je što mi je potrebno, i sestra mi je puno pomogla. Željele smo zajedno kupovati i uživati, ali jedino u tome nismo mogle potpuno uživati jer sam ja imala sve vrijeme svijeta za sanjarenje o dječjoj sobici, a Ivana se morala baviti i za svoje drugo dvoje djece, pa je bila ograničena. Ja sam zato letjela na sve strane. Kupovala sam, planirala, a ona je sve to smireno i staloženo odradila u zadnji tren iako nije znala kojeg je spola njezina beba, a ja sam svoju djevojčicu ugledala u 21. tjednu trudnoće.
Ivana: Kako se žurila u tome, tako se požurila i na porođaj. Naime, Meri je prva prsnula (smijeh), točno na termin. A ja sam produžila i probila termin.
Marijana: Drago mi je da se nismo porodile u manjem razmaku jer je ovako ispalo baš čarobno. Osim što smo zajedno prošle cijelu trudnoću, moja prva beba rodila se 11. listopada, na rođendan naše majke. Baki je unučica Mei bila divan poklon, pa smo imali dvostruko slavlje, a 6. studenoga proslavili smo i treći put – rođenje malene Julije.
Tako pričaju sestre Ivana i Marijana blistajući od sreće dok izgovaraju svaku novu riječ, prisjećajući se razdoblja zajedničke trudnoće. Njihove djevojčice, kažu, nemaju zajedničke točke. No one su, tvrde, različite baš kao što su i njihove majke.
„Zajedničko im je da sisaju i smješkaju se“, obje će u glas, smješkajući se zagonetno, kao da su u osnovnoj školi i promatraju zajedničku simpatiju. Razdoblje trudnoće, rađanja i rodiljnog dopusta vratio im je tu djetinju radost i veselje. Ponovo su se spojile, ponovo se prepustile „zovu blizanaca“.
Marijana: Čujemo se svaki dan, pomažemo savjetima ako koja ima kakvih nedoumica i pitanja. Zivkamo se stalno, pa kad je u pitanju i začepljeni nosić. Za sve što nam treba, što nas zanima – sestra je uvijek tu!
Ivana: Partnerima definitivno idemo na živce jer se vidimo manje-više svaki dan, i uz to se i čujemo par puta dnevno. Sigurno misle da smo lude, ali što ćeš? Tako je kad imaš sestru blizanku!
O novim trudnoćama, kažu, ne razmišljaju. Pred njima je razdoblje zajedničkih šetnji uz kolica, prvih riječi, koraka… No ako se i dogodi, vele, bit će sretne dokle god imaju podršku i oslonac one druge.
