Da mi je netko prije osam godina rekao da ću biti odnosno postati posebna mama dječaka s autizmom, jednog velikog borca, definitivno bih mu rekla: „Ti si lud! Ja to neću moći, nisam dovoljno jaka za to.“
Ali uvijek postoji onaj slavni ali. Dogodi se čudo i 13.11.2008. na svijet dođe predivno smežurano malo stvorenje od 3300 g i 51 cm, apgar 10/10 – sve u najboljem redu, od Boga poslano, rodi se moj predivni dječak, MOJ PLAVI MALI BALONČIĆ. Jednom riječju – blagoslov!
Naš prvi susret – nikad ga zaboraviti neću, i ne sluteći koliko će kratko trajati – za mene je bio vječan. Gledali smo se satima, znaš mene: suza je suzu gonila, a ti, moj plavi mali balončiću slijepljenih okica, tako si me gledao kao da mi želiš reći da nas ništa nikada rastaviti neće. Bila je to ljubav na prvi pogled.
Došao je i drugi dan nakon tvog rođenja – najgori u mojem životu. Od iscrpljenosti sam usnula, a kad sam se probudila, imala sam što vidjeti: moj plavi mali balončić nije bio tu – rastavili su nas a da nam ništa nisu rekli. Toga dana, sine moj, život nam se preokrenuo, i počela je borba za vlastiti život, i ne sluteći i ne znajući što nam tek sve slijedi.
Točno si tada navršio mjesec dana. Nakon neprospavanih i neutješnih noći s tvojom dekicom u ruci, ja doma, a ti u bolnici, došao je trenutak za naš ponovni susret i naše pravo i prvo upoznavanje. Samo sam te htjela zagrliti, pomirisati, ljubiti, čvrsto te stisnuti i ne dati nikom više da nas razdvoji!
I tako je bilo, sine moj, svega dva dana do prvog susreta s pedijatrom. Uslijedio je šok. Došli smo sretni i ponosni. Nakon nekoliko minuta izraz na doktoričinu licu promijenio se, jasno i glasno čula sam njezine riječi: „Hitno na dječji odjel!“ U posljednjoj minuti smo stigli, moj plavi balončiću.
Tako si plakao, a ja nisam znala kako ti pomoći. Medicinska sestra je došla. Istrgnula mi te iz ruku i odvela te.
Sine moj, bio je to još jedan naš rastanak u nizu, borba za tvoj život. Malo srce kucalo je više od 350 otkucaja u minuti, dobio si napadaje supraventikularne tahikardije. Borili su ti se za život. Nisi se predao, borio si se svim silama, moj plavi balončiću.
U tom sam trenutku samo rekla: „Bože, u tvoje ruke, ako izdržim ovaj dan, izdržat ću svaki i sve ostalo što slijedi.“ Od toga dana, sine moj, postao si moj najveći borac, moja snaga, moje nadahnuće, moje sve!
Tada nisam razmišljala o zdravlju kao o nečem najbitnijem u životu. Kao svaka majka težila sam da budeš kao i svako drugo dijete: sretno, veselo i prihvaćeno. Ono što je dalje uslijedilo bili su dani, mjeseci i godine oporavka, koji nas nisu mazili nego smo proživljavali najveće životne agonije.
I baš kad sam pomislila da je sve iza nas, uslijedili su novi šokovi: tumori, operacije, ponovni rastanci, dugotrajni oporavak… Nije nas puštalo, pritiskalo nas je, moj plavi balončiću, sa svih strana… Novi šok za cijeli život i nova dijagnoza. Autizam. Moj mali posebni dječak. Osjetila sam kao i svaka majka da nešto nije u redu, da to više nije moj mali veseljko.
Krenule su pretrage, bolnica, dijagnoze… Sve je to, sine moj, ostavilo traga na srcu i na mom licu, ali sve je to nebitno. Mama je samo jedno znala: da nas nikad više ništa rastaviti neće i da ti moram pomoći.
Dijagnozu smo dobili, vratili se doma i pokušali se suočiti i skupiti snage da možemo objasniti svima da moj mali plavi balončić ima autizam, ali da je kao i svako drugo dijete, samo malo više treba naše pomoći. Duša mi se raspadala, morala sam im dokazati da što prije to svi prihvatimo, bit će bolje za sve, moramo ti pomoći svi zajedno. Naš se život okrenuo za 180 stupnjeva. Mama je prestala raditi i svoj je život posvetila tebi.
Život nam se preokrenuo, ali na bolje, moj mali plavi balončiću. Prihvatili smo još jednu borbu i onako kako samo mi znamo, veselo i hrabro krenuli smo na dugačak put, pa kako bude.
I eto nas – sretni, veseli i jači nego ikad. Šest godina života s autizmom. Neke stvari su se promijenile, naravno, ali na bolje. Naučio si nas, sine moj, da shvatimo što je najvažnije u životu i da uživamo u svakom trenutku. Naučio si nas da uživamo u tako malim stvarima, a opet tako jako velikima, promijenio si nas potpuno. Ima li išta ljepše od cvrkuta ptica u ranu zoru dok smo nas dvoje na prozoru? Uživanje na najjače u šuštanju lišća, smijanju na sav glas dok bacamo jastuke i skačemo po krevetu…
A prvi put kad si mi rekao: “Volim te!“ – heeeeej, slavilo se danima i plakalo od sreće. Sine moj, Jakove moj, autizam te nije promijenio. To si ti, moj mali plavi balončiću, u svom svijetu koji je puno ljepši i iskreniji od našega, i hvala ti što si nas naučio kako ga prepoznati i uživati u njemu zajedno s tobom.
S autizmom se dade itekako lijepo živjeti, samo roditelji to trebaju prihvatiti kao nešto najljepše što ti se u životu dogodilo. Mi to jesmo i unatoč svim borbama, lošim i dobrim stranama autizma, iz dana u dan uživamo u svakoj sekundi. Život ide dalje – što te ne slomi, ojača te!
To je moj sin, moj plavi mali balončić, učinio od mene: jači smo nego ikad i borit ćemo se zajedno do zadnjeg atoma snage, što god nam život priredi. Autizam nije životni križ nego blagoslov najveći.
Sine moj, Jakove moj, hvala ti za sve, ti si borac moj!
Tvoja mama Nina
