Prije nego što sam sa suprugom poželjela naše dijete, nisam puno razmišljala o problemima s kojima se parovi susreću i mislila sam da su svi za koje znam bez problema dobili dijete.
NIJE DOVOLJNO POŽELJETI
Majčinstvo je za mene bilo nešto što se podrazumijeva – nešto što žena u određenom trenutku poželi i ostvari. Kako sam bila naivna! Sada znam da su trudnoća i rođenje čudo prirode te da su poseban dar na kojem sam beskrajno zahvalna.
Kada sam prvi put pokušala ostati trudna, nakon mjeseci i mjeseci nadanja i razočaranja koje bi uslijedilo sa svakom menstruacijom, postalo mi je jasno da nije dovoljno poželjeti, prestati se paziti i da devet mjeseci nakon toga u obitelj dođe novi član. Nakon mnogo pokušaja i lažnih simptoma konačno sam na testu vidjela slabašnu crtu. Bila sam najsretnija osoba na svijetu. U sljedećih nekoliko dana napravila sam još nekoliko testova da se uvjerim da ne sanjam. Imala sam potrebu svima koje poznam i ne poznam reći da ću postati mama! Nisam skidala osmijeh s lica.
Nažalost, moja trudnoća nije dugo trajala. Oko 11. tjedna prestalo je kucati srce. Oduševljenje se brzo okrenulo u golemu tugu, bol zbog osjećaja praznine i razočaranje. Shvatila sam da mi može nedostajati netko koga nisam imala prilike upoznati.
I DRUGI I TREĆI PUT…
Druga trudnoća završila je još ranije – između osmog i devetog tjedna. Nakon toga smo suprug i ja obavili brojne pretrage koje nisu ništa pokazale. U trećoj trudnoći sam od prvog dana bila na strogom mirovanju – veći dio u Petrovoj. Nakon serklaže nisam smjela na WC, niti pod tuš. Zbog infekcije, koju nisu otkrili dok nije bilo prekasno, sam završila na hitnom carskom rezu. Beba nije prodisala, a ja sam dobila sepsu.
Kako sam se osjećala nakon poroda oporavljajući se na odjelu babinjača, gledajući druge žene s djecom, ne želim spominjati, a bol koju sam osjetila kad sam tri tjedna nakon poroda konačno izašla iz bolnice i kad smo suprug i ja krenuli kući bez djeteta, još manje.
Prvih šest mjeseci nakon poroda mislila sam da neću preživjeti. Zahvaljujući bezrezervnoj podršci supruga te uz pomoć najuže obitelji, prijateljica, dviju Martina i Zorane te još nekoliko dragih ljudi, preživjela sam.
Bol kad se svega sjetim i danas je, kada pred sobom imam živog i zdravog dječaka, još uvijek tu i vjerojatno će zauvijek biti dio mene.
NISAM SAMA
Velika utjeha bila mi je kad sam u novinama pročitala članak o zatvorenoj podgrupi „Anđeli“ na forumu Mame&Bebe. Javila sam se Ivoni, jednoj od administratorica i uključile su me u zatvorenu grupu namijenjenu ženama koje su izgubile dijete u trudnoći, tijekom poroda ili kasnije u dojenačkoj dobi.
Svaka od priča koju sam pročitala me potresla i zapanjilo me kada sam vidjela koliko je gubitak djeteta čest, iako malo ljudi o tome govori te s kakvim su se sve poteškoćama i nerazumijevanjem okoline žene susretale.
Svakako bih pohvalila to što članice, prije svega administratorice, rade pružajući utjehu, savjet ili informacije o pravima koja žene nakon gubitka djeteta imaju, a često ne dobiju potpune informacije u bolnici ili od svog liječnika. Napravile su i letak u kojem su osnovne informacije za žene ili članove obitelji o tome kako se nositi s gubitkom, kome se obratiti za pomoć te upute za medicinsko osoblje o tome kako priopćiti vijest o gubitku itd.
Prvih godinu dana nakon poroda nisam bila spremna na novu trudnoću, ni fizički ni psihički. Kad smo se odlučili pokušati ponovno, nije nam odmah uspjelo. Budući da sam prešla tridesetu i da smo se i suprug i ja bojali nove trudnoće i poroda, pokrenuli smo i postupak posvojenja. Svejedno nam je bilo na koji način u našu obitelj uđe dijete. Bili smo sigurni da ćemo mu pružiti puno ljubavi. I baš kad smo prošli potrebne razgovore sa socijalnom radnicom i psihologicom te poslali zamolbe na sve centre za socijalnu skrb i od većine dobili odgovor da su zaprimili našu zamolbu, ali da nemaju djece za posvajanje, saznali smo da sam trudna.
TOMAS JE URANIO
I u ovoj trudnoći sam odmah morala na mirovanje i čuvanje trudnoće u bolnici, čega sam se zbog prethodnog iskustva jako bojala. Od srca zahvaljujem divnoj prof. Košec i dr. Grgiću, sestri Mileni i svim ostalim sestrama i liječnicima iz Vinogradske koji su o meni i Tomasu brinuli šest mjeseci i svojom profesionalnošću i humanošću učinili da to prođe što bezbolnije.
Na njihovom Odjelu patologije trudnoće proslavila sam rođendan, Božić, Novu godinu i Uskrs. Uistinu sam se, za razliku od Petrove, osjećala kao ljudsko biće i cijelo sam vrijeme dobivala odgovore na sva pitanja.
Hvala i svom osoblju Neonatološkog centra, koji su se tri tjedna brinuli o Tomasu jer je malo uranio pa je bio u inkubatoru. Žao mi je što se u trudnoći nisam mogla slobodno kretati i opušteno uživati, biti kod kuće uz supruga i birati stvari za bebu, no jedan pogled na Tomasa dovoljan je da zaboravim sve i da se podsjetim što je u životu važno.
POSTALA SAM BOLJA OSOBA
Moj put do majčinstva nije bio kratak i jednostavan, ali znam da sam danas više nego ikad spremnija biti mama, da dolazak djeteta i svaki dan proveden s njim cijenim više nego što bih to činila da mi se želja odmah ostvarila i znam da me to iskustvo učinilo boljom osobom.
