Ništa me nije naučilo strpljenju kao put k ovom djetetu. Sve je počelo prije nešto manje od deset godina kada sam počela sumnjati da nešto s reproduktivne strane nije u redu. Dugo mi je trebalo da se osvijestim i prihvatim da je moj problem stvaran, da neće otići sam od sebe, nego da nešto moram poduzeti. To su stvari koje na redovnom ginekološkom pregledu nikada nećete otkriti. Sama sam odlučila naći problem, a zatim i rješenje.
Na prvi pregled vezano uz taj problem naručila me je mama tek kad sam i nju uspjela uvjeriti u svoje sumnje da nešto nije u redu. Nakon tog pregleda bila sam skroz utučena, ali opet sretna jer se moj cilj počeo ostvarivati tj. pomaknuo se s mrtve točke. Doktor mi je napisao hrpu uputnica i rekao da se vidimo za nekoliko mjeseci. Išla sam od bolnice do bolnice, a na neke nalaze čekala i po četiri mjeseca. Kad sam na kraju sve skupila, doktor je rekao da ne zna što bi drugo nego da je najbolji način da me se otvori i pogleda. Već sljedeći tjedan bila sam u bolnici, i tek me je onda uhvatila panika od same operacije. Kako sam satima čekala svoj red, sjećam se da sam u jednom trenutku pukla i neutješno plakala ‒ željela sam nestati.
Kako nisam uspjela nestati, ipak sam završila na operacijskom stolu. Zahvat je odrađen histero- i laparoskopski. Nakon teškog buđenja došao je i doktor vrlo zabrinuta lica. Ja sam bila sretna što sam živa, a on je samo rekao da nije dobro.
Onda je počeo nabrajati: odstranili smo obilje priraslica od jajnika do jetre; učinili propuhivanje jajovoda te također jedan odstranili; nađen je septum na maternici te je odstranjen. Još je govorio neke stvari, ali onda mi se već razum pomutio i nadala sam se da su ipak nešto ostavili.
Nema što me nije boljelo, i oporavak je dugo trajao. Nakon šest mjeseci opet se ništa nije događalo i svaki sam mjesec padala sve dublje u depresiju. U jednom trenutku sam odustala od želje za djetetom i posvetila se poslu. Nisam mogla više trpjeti tolika razočaranja i jednostavno mi je trebao odmak od svega. Dugo mi je trebalo da se psihički oporavim i skupim dovoljno snage i samopouzdanja da krenem dalje.
Tada sam upoznala sadašnjeg supruga i vrlo brzo smo odlučili da nećemo gubiti vrijeme. S dijagnozom steriliteta i prikupljenim svim potrebnim dokumentima bili smo idealni kandidati za IVF postupke.
Jedna za drugom…
U ukupno četiri postupka doživjela sam mnogo stvari. Na prvi sam postupak čekala mjesecima, i kada dobiješ zeleno svjetlo za start, maraton može početi. Naravno, ti ne očekuješ maraton niti si spremna za njega, i tu dolazi to strpljenje kao najveći test. Kada ne znaš što je aspiracija jajnih stanica, bojiš se tog postupka i u isto vrijeme ga željno iščekuješ. Prvi put sam se bojala samo boli, a već sljedeći put još nekoliko stvari više.
Svaki transfer za mene je bio neopisivo lijep doživljaj i uvijek sam mislila da je to baš taj dobitni transfer.
Tri i pol godine trajali su naši posjeti Petrovoj bolnici. Najživlje se sjećam prvog neuspjeha, a u to vrijeme sam snimala i vrlo otvoreni dokumentarac o IVF-u pod nazivom MPO Petrova. Uspjela sam pomoći mnogim parovima koji su se spremali u procese, a i onima koji su prolazili isto što i ja. Drugi postupak je krenuo dobro, no više nisam bila toliko pozitivna jer mi je prvi neuspjeh dosta teško pao. Bila sam shrvana činjenicom da uistinu činim sve što je u mojoj moći da dođemo do tog djeteta ‒ i opet ništa. U tom drugom postupku, iako je bio transfer dviju kvalitetnih blastocista, opet je beta bila negativna. Imala sam još dvije zamrznute blastice, i tu je prvi put beta bila malo veća. To je bila tzv. biokemijska trudnoća, i koliko je to bilo razočaravajuće, toliko se u meni probudila neka nada.
Najtužniji dan u mom životu
Zatim opet šest mjeseci pauze ‒ i bila sam spremna za treći IVF. Već skroz navikla na injekcije, punkciju i ultrazvuke uz prisutnost nekoliko studenata, došlo je do transfera i prve pozitivne bete. Nisam se usudila veseliti, i strah je bio prisutan, no išlo je sve u redu. Utvrđen je srčani ritam i baš kad sam počela vjerovati da sam zaista trudna, uslijedio je novi šok. U desetom tjednu na redovnom ultrazvuku cirkulacije u plodu više nije bilo. Srce više nije kucalo. Imala sam osjećaj da proživljavam neko izvantjelesno iskustvo i da postrance u magli gledam doktora kako mi potiho govori kako mu je žao i da tu više nema spasa. Mislim da mi je bilo najteže kada sam taj dan došla doma i čekala sutradan da se vratim u bolnicu na kiretažu. To je bio najduži i najtužniji dan u mom životu.
Sjećam se svakog tužnog trenutka, i tu bol još uvijek nosim u srcu. Jedina mi je utjeha bila što se to dogodilo u ranoj trudnoći, no svaki takav gubitak isto boli. Tada sam i ja dobila svog anđela.
Nisam se dugo sažalijevala niti dopustila negativnim mislima da mi obuzmu život. Stavila sam osmijeh na lice i već treći ciklus bila spremna za naš zadnji pokušaj IVF-a. Svjesna sam da postoje i privatne ordinacije, ali isto sam svjesna i činjenice da svaki realan čovjek kojemu je stalo do svog fizičkog i duševnog stanja mora znati gdje mu je granica.
Ušla sam u postupak potpuno rasterećeno. Sve sam već prošla nekoliko puta i preživjela situacije kojih sam se najviše bojala. Igrom slučaja ostala sam bez posla, pa sam i u tom smislu bila rasterećena. Nije lako ni vama ni poslodavcu jer postupci IVF-a zahtijevaju česta izostajanja i duga bolovanja. Sve to stvara dodatni stres.
Nakon punkcije bila sam zadovoljna brojem jajnih stanica i kasnije njihovom oplodnjom. Transfer sam opet doživjela kao jedno vrlo sretno iskustvo, i u tom stanju sam se trudila ostati do vađenja Bhcg-a. To dvotjedno iščekivanje nikada nije lako, iako se drugima može tako činiti jer ništa ne radiš. Samo čekaš i nadaš se najboljem. Toga puta nisam se prikovala uz krevet nego radila na svojoj cirkulaciji nadajući se sretnoj implantaciji. Deseti dan nakon transfera počeli su mi smetati jaki mirisi i to me je ohrabrilo da kupim kućni test za trudnoću i preduhitrim vađenje bete.
Drhtavim rukama i svim ostalim znakovima stresa pogledala sam u taj test koji je pokazivao vrlo vidljivi plus. To je bila prava adrenalinska injekcija ‒ i onda je još sutradan beta bila veća od svih mojih očekivanja. Bila bih zadovoljna i sa znamenkom 160, a ona je bila 1669. Pravilno se duplala ‒ i ja sam bila službeno trudnica.
Prva četiri mjeseca nisam uživala u tom blaženom stanju jer je strah od svih mogućih komplikacija bio prevelik. Baš kad sam počela osjećati bebine pokrete i opuštati se, uslijedio je najveći šok. Kombiniranim probirom je ustanovljeno da spadam u visokorizičnu skupinu za sindrom Down.
Jesu to predivna djeca, anđeli na zemlji. Međutim ti anđeli mogu biti teško bolesni i srce mi se paralo pri toj pomisli. To su bili jako teški dani. Odlučila sam otići na amniocentezu i bila sam duboko uvjerena da neće biti nikakvih komplikacija. Odabrala sam doktora koji je po mom mišljenju u tom trenutku bio najbolji izbor i jednostavno se prepustila.
Napokon…
Tada je uslijedilo čekanje, no prvi rezultati su došli iznenađujuće brzo i nije pronađeno nikakvo odstupanje u broju kromosoma. Dokaz da nosim zdravog dječaka u meni je izazvao euforiju i ostatak trudnoće sam provela sretno i aktivno.
Tjedan dana prije porođaja bila sam u bolnici zbog dijagnoze zastoja u razvoju. Meni je to jako ružno zvučalo, no s bebom je i dalje bilo sve u redu. Jednostavno je beba bila malena, što se kod samog porođaja pokazalo kao prednost.
To je bio pravi prirodni porođaj bez ikakvih analgetika. U nekoliko zadnjih trudova sam pomislila da je to možda bio loš izbor, no sve se srećom brzo odigralo. Još uvijek na prsima nosim taj osjećaj našeg prvog susreta. Vrijedilo se boriti, vrijedilo je i izgubiti koju bitku.
Na Veliku Gospu rodio se mali Filip. On već ima svog anđela, a mi imamo njega.
