Nakon potresa u kojem su stradali Petrinja, Glina i okolica, Zagrepčani, koje je potres pogodio još u ožujku, kao da su osjećali da se moraju prestati žaliti. No, to ne znači da je u Zagrebu sve popravljeno. Itekako nije.
Potres je mnoge potjerao iz centra grada… Obitelji teška srca odlaze ili su već otišle s tek malom nadom u povratak. Jedna od njih je i obitelj Domagoja Telišmana. I on nam je ispričao njihovu priču…
Život u centru Zagreba za mene je počeo 2012. godine. Naš sin Ivor tada je imao godinu i pol i iščekivali smo Janka. Do tada smo živjeli u malom stanu u Dugavama, dok smo stan u centru, u krugu popularne “džamije”, u kojemu je supruga odrasla, adaptirali. Mijenjali smo sve podove, stropove, instalacije , sve “do cigle” i radili smo sve nanovo. Kad su radovi završili, stan je bio prekrasan, spoj modernoga i staroga. Ostavili smo originalnu unutrašnju stolariju u izvornom obliku, kaljevu peć dali smo presložiti te smo joj stavili staklena vratašca da u dnevnom boravku uživamo u vatri. Naša kćerkica Tonka stigla je kad smo u centru već debelo pustili korijenje, 2019. godine.
Naš život u centru
Budući da sam rođen u Samoboru, gdje sam odrastao u kući s golemim dvorištem, a u djetinjstvu mi je omiljena zabava bila vožnja biciklom po kvartu, život u stanu, u centru grada, djelovao mi je pomalo zastrašujuće. No, ubrzo sam se zaljubio u centar, u naš stan. Kad su nam djeca krenula u vrtić, u Palmotićevoj ulici, stekli smo mnoga divna poznanstva. Neka od njih prerasla su u duboka i iskrena prijateljstva.
Druženje s vrtićkom, a kasnije i školskom ekipom, nije bilo samo pred školom ili vrtićem. Svako poslijepodne nastavljalo se na Zrinjevcu ili Štrosu. Onamo bih uvijek mogao doći jer sam znao da ću sresti barem desetak obitelji. Nedjeljom smo svi skupa bili i na misi u Palmi.
Kako sam samostalan obrtnik, tako imam fleksibilno radno vrijeme, pa sam nekoliko puta tjedno išao na Dolac. Imao sam svoju tetu za povrće i voće koja me uvijek pitala: “A gdje su danas dječica?”, svog mesara, tete za kruh koje su me uvijek sa smiješkom pitale: “Susjed, kaj bumo danas?”, gospođu koja prodaje tjesteninu, baku iz Samobora s domaćim sirom i vrhnjem.
A tada je došao potres, 22. ožujka 2020., 6.24
U 6.24 svi smo spavali. Kad je potres udario, doslovno smo svi u jednoj sekundi stajali na dogovorenu mjestu. U sljedeće tri sekunde uspio sam kraj tog debelog nosivog zida navući krevet na kat, koji će, ako nedajbože padne strop, ostaviti kakav takav zračni džep. Po nama je padala žbuka, zvuk je bio zastrašujući. Ormare nam je pomaklo za 20 centimetara po sobi. Jedva smo se vidjeli od šute i prašine u zraku. Nitko nije plakao ni paničario. Kad je prvi udar završio, trčao sam stanom i donosio Katarini i djeci odjeću. Svakom ponaosob. Tada je udario drugi. Taj nam je razbio sve ono što prvi nije. I dalje nitko nije zaplakao. Kad se smirilo, istrčali smo na džamiju, na prvi snijeg te godine. Ivor je uzviknuo: “Vidite katedralu, srušio se toranj!”. Pogledavši uokolo, postali smo svjesni razmjera razaranja i toga da smo svi vani, živi i zdravi. U najvećoj pandemiji u svom životu, najjači potres je bio prije tri minute , u laganim jaknama na snijegu.
Potres se dogodio! Nije nam padalo na pamet vratiti se u stan. Djeca su se počela smrzavati, sve se više ljudi počelo skupljati. Odlučili smo sjesti u auto, koji je nekim čudom ostao čitav (da je bio tri mjesta dalje dobio bi cigle na krov). Otišli smo u Veliku Mlaku, supruginim roditeljima, koje zbog pandemije nismo vidjeli mjesec dana. Kao ni moju majku u Samoboru. U autu smo stalno raspravljali o tome kamo ćemo otići i koga potencijalno bacamo u rizik ako im dođemo na vrata. Odlučili smo se za Katarinine roditelje. Došli smo na parking ispred njihove ulice, gdje su bili svi stanari, prestrašeni kao i mi.
Potres je bio i što sada ?
Sjedili smo dva sata u autu na parkingu, odgađajući moment kad ćemo doći k puncu i punici, ne znajući što da radimo. Došli smo im na vrata s maskama. Čim su nas ugledali, rekli su nam: “Skidajte to, nećete mjesecima sjediti u maskama ovdje!” Primili su nas kako te samo roditelji mogu primiti. Nismo tada ni slutili da ćemo živjeti u njihovu dnevnom boravku sljedećih sedam mjeseci. Toga smo se poslijepodneva Katarina i ja vratili do stana kako bismo uzeli osnovne stvari. Prizor je bio strašan. Na svemu je bio prst debele prašine. Sve je iz ormara ispalo po podu. U kuhinji i špajzi bilo je sve razbijeno.
Pod u špajzi bio je prekriven smjesom vina iz razbijenih boca, stakla, meda, domaćeg octa… Pukla nam je većina zidova. Popločani pod u hodniku, zidne pločice, dječji kutni ormar pomaknuo se za 20 centimetara, i to svaki dio ormara u drugom smjeru. Kuhinja se odmaknula od zida, a velike stijene od kaljena stakla pale su i razbile se u milijun dijelova. Zaljuljao se 3,5 m visok ormar preko cijelog zida spavaće sobe i nagnuo nad krevet na kojemu su spavale Katarina i Tonka. Da se nije zaglavio u strop, pao bi na njih. Da je bio niži samo 15 cm, pao bi. Naša lijepa kaljeva peć, koju nikad nismo ni upalili, odvojila se od zida i nagnula nad trosjed. Kada to vidiš, shvatiš koliko si dobro prošao.
Dečki su nas molili da im iz stana spasimo i donesemo ono njima najvrjednije ‒ Playstation.
Napunili smo dvije-tri plastične vrećice osnovne odjeće i higijenskih potrepština. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj dok smo se, s tim vrećicama i plejkom umotanom u deku, spuštali uništenim stogodišnjim stubištem punim šute, s maskama na licu.
Potres i naš život u Mlaki
Više od mjesec dana boravili smo samo u kući, nitko nije izlazio i družio se, ni susjedi, ni njihova djeca, nitko. Katarina i ja gotovo smo svakodnevno morali ići u centar dočekivati statičare, dimnjačare, čistiti stan. Bilo je doista teško to gledati svaki put. Sresti susjede i vidjeti ih jednako zabrinute kao što smo i mi.
Kad su brojke zaraženih pale, počeli smo s djecom izlaziti van. U početku smo se biciklima vozili po Velikoj Mlaki, a zatim su se naša djeca počela družiti s djecom u našoj ulici. Ulica je slijepa, ima 10 kuća, a petnaestak djece otprilike je jednake dobi kao i naša. Prva tri dana igrali su se samo skrivača, satima, od jutra do mraka. Toliko su bili željni biti vani, trčati, igrati se, družiti se. Svi su nas susjedi primili doista divno, znali smo ih sve od prije. Odjednom smo postali dio njihovih proslava rođendana, krizmi, rođendana njihove djece. Svakodnevno druženje na ugodnim proljetnim temperaturama bio je melem za dušu i tijelo. Preko dana bili smo u našem stanu i pokušavali skupiti djeliće svog života.
Naš novi život
Ja sam oduvijek romantičarski Katarini govorio o životu izvan grada, u dvorištu i prirodi. Sada, kad je vidjela kako djeca uživaju, kako ne moramo biti stalno s njima kao u gradu, da sami idu na bicikle i da s igre uđu u kuću jedino nešto pojesti, počela me nagovarati da se preselimo ovamo. Odluka je bila jako teška . Nisam mislio da će biti tako teška. Mjesec dana na papir smo stavljali plusove i minuse.
Glavni razlozi za odlazak bili su: kretanje centrom je rizik, nemamo školu, nemamo crkvu, parking je totalna katastrofa, zgrada je stara i obnova će trajati mjesecima/godinama, imamo lijepo dvorište u Mlaki, a djeca su se potpuno zaljubila u život u Mlaki. Imali smo i razloge za ostanak: naš dotadašnji život, svi su nam prijatelji i poznanici blizu, vreva i šarm grada, pješke nam je sve dostupno, nismo htjeli da nam djeca mijenjaju školu i prijatelje. Nakon što je više toga naginjalo preseljenju, svoj smo naum izložili dečkima. Bez razmišljanja su ispalili: “Mlaka!”
Počeli smo uređivati kat u obiteljskoj kući, stan iznad Katarininih roditelja. Radovi su trajali četiri mjeseca. U listopadu smo se uselili, dečki su u rujnu krenuli ovdje u školu i nijednom nisu rekli da im nedostaju njihovi stari razredi. Koliko pandemijska situacija dopušta, s onima s kojima su se družili i prije, druže se i sada, čuju se telefonom, igraju zajedno igre preko plejke.
Ne znam kad ćemo krenuti s obnovom stana, no zasad ne razgovaramo o povratku. Zadovoljni smo sa svojom velikom odlukom.
Foto: Privatni album
