Supermarket. Dijete vrišti na podu, lupa nogama i rukama derući se pritom: „Hoću kinder-jajeeeeee!!!!!“ Nedaleko od djeteta stoji bračni par i crveni se, u nedoumici se pogledavajući i ne znajući što im je činiti. Najprije se zapitate kako je uopće došlo do toga i pomislite kako vaše dijete zasigurno to nikad ne bi… No što ako se to jednom upravo dogodi i vama, ili ste upravo vi taj roditelj koji stoji sa strane, crven kao paprika?
Kako uopće dolazi do socijalno nepoželjnog ponašanja?
Realno, da se cijela ta scena odvijala doma ili negdje daleko od očiju drugih ljudi, cijela bi situacija za vas bila upola manje stresna. Što je najgore, u toj situaciji djetetu nipošto ne smijete kupiti kinder-jaje jer ćete pozitivno potkrijepiti njegovu reakciju odnosno poslati mu poruku: Svaki put kad budeš vrištao, dobit ćeš kinder-jaje. Međutim, ako se ta ista situacija ponovi još koji put, pod velikim ste rizikom da dođe do generalizacije podražaja (jer opetovano pozitivno potkrepljenje dovodi do višestrukog uparivanja i generalizacije). Drugim riječima, dijete će povezati/shvatiti da s vrištanjem dobiva ono što želi i počet će ga koristiti u svakoj situaciji u kojoj vi njemu nešto uskratite. Možda vam se čini kao da dijete manipulira s vama, i to je često fraza koja se može čuti (kako su sva djeca manipulatori), no to nije tako. Okolina i roditelji naučili su dijete (da, da, naučili) da se tako ponaša, jer su sustav pozitivnog i negativnog potkrepljenja te nagrada i kazni mehanizmi učenja. Zaključno, treba vam nekakva reakcija kojom smirujete dijete, bez kinder-jajeta i popratnog vrištanja.
Kako djeca funkcioniraju?
Zamislite rijeku. Rijeka teče, ima svoj tok koji ne možete zaustaviti. Možete pokušati napraviti branu, ali opet nećete zaustaviti rijeku, jer je ona nezaustavljiva sila i pronaći će put za svoj tok. Slično je i s djecom: ona imaju svoje želje i zamišljene ciljeve, te će na sve moguće načine pokušati doći do njih. Nema tu ništa skriveno niti manipulativno iza tih namjera ‒ djeca samo traže put do cilja. Ono što vi kao roditelj možete napraviti jest sagraditi dobar nasip, na pravi način usmjeriti rijeku, ne pokušavajući je zaustavljati, jer to nećete uspjeti, a može doći samo do poplave i teško popravljive štete. Taj nasip mora imati nekoliko karakteristika: mora biti čvrst i kontinuiran. Ako postoji prekid negdje u nasipu ili nije dobro napravljen, on će popustiti i rijeka će se izliti. Tako je i s pravilima ponašanja. Roditelj mora imati jasna i jednostavna pravila, ali biti striktan i dosljedan u njima. Ponekad je dovoljno samo jednom popustiti da sav trud ode u nepovrat. Pritom je važno da taj nasip bude dovoljno široko postavljen i da pusti rijeci prostora da teče, jer će se u suprotnome rijeka svejedno preliti preko ruba nasipa, ma koliko on bio čvrst. Drugim riječima, kada postavljamo pravila svojoj djeci, moramo im dati slobodu i osjećaj izbora. Mi smo tu da usmjeravamo, a ne da zaustavljamo. Postoji jedna odlična tehnika koju stručnjaci preporučuju roditeljima, a koriste ju i terapeuti igrom. Riječ je o metodi ACT (Acknowledge, Communicate i Target) ili u slobodnom prijevodu PKC: prihvati emociju – poručujemo djetetu da je u redu biti ljutit ili tužan, zato što ne može dobiti kinder-jaje. Ponašanje koje slijedi nakon emocije nije prihvatljivo, ali sama emocija sasvim je u redu! I odrasli su ljutiti ili tužni kada nemaju novca da si kupe nešto što bi htjeli, ali se ne bacaju po podu i ne vrište: „Ja bih autooooo!!!“ Prihvaćanjem emocije potičete djetetovu emocionalnu samoregulaciju i dajete mu do znanja da ga razumijete. Komuniciraj granicu – u redu je biti ljutit jer ne može biti po tvome, ali kada si ljutit, ne možeš se bacati po podu, vrištati, itd. Na taj način djetetu poručujemo sljedeće: Prihvaćam te, razumijem te, ali tvoje ponašanje nije u redu. To je ta razlika koju ponekad roditelji zaboravljaju ili nisu svjesni da ju rade: ponašanje je loše, a ne dijete. Ciljaj alternativu – to je ta moć i osjećaj kontrole što ih djeca vole imati i zbog kojih uopće dolazi do takvih nekontroliranih reakcija. Moramo im pružiti priliku da zadrže osjećaj da oni imaju kontrolu: Jedna od stvari koje ne možeš raditi kada si ljutit je bacati se po podu, ali možeš udarati u jastuk (doma) ili možemo o tome pričati kada se smiriš, mama / tata će te slušati (dućan). Konkretno, u dućanu nije loše imati neku alternativu – ne možeš dobiti kinder-jaje, ali možeš jabuku, bananu ili breskvu, sam/sama biraj što god želiš od navedenog.
Sankcioniranje nastale štete
Dobro, sada ste oboružani svim znanjima, ali ste primijetili da je vaše dijete već usvojilo neke pogrešne načine dobivanja željenog, koji se vama baš i ne sviđaju, poput vrištanja u trgovini. Stvar je na papiru vrlo jednostavna – ono što se naučilo, može se i odučiti, odnosno naučiti da „stara pravila“ ne vrijede. Naravno, u stvarnosti nije sve tako jednostavno, pogotovo kad se radi o djeci. Problem je što će dijete, ako je usvojilo jedan put do cilja, nevoljko prihvatiti neki duži ili manje jednostavan put, pogotovo ako ne mora. Zato ga vi kao roditelj morate uvjeriti da ovaj put koji sada koristi, a vama nije zadovoljavajući, više nije dostupan. Naravno, za to treba vremena i puno upornosti. Vjerojatno će dijete pokušati nekoliko puta istim putem, prije nego što shvati da taj put doista više ne postoji. Drugim riječima, ni ACT tehnika ni bilo koja druga metoda neće upaliti isprve, pogotovo ako je plač dosad više puta „upalio“ ili je već isprobana učinkovita tehnika dobivanja željenog.
Kako i kada koristiti nova pravila?
Ispravan odgovor je svugdje i uvijek isto! Naravno da to nije baš tako jednostavno, jer da jest, nikad ne bi ni došlo do takvih scena. Stvar je u sljedećem: kada ih jednom krenete koristiti, morate ih BEZ IZNIMKE nastaviti koristiti, inače vam uzaludan sav trud (a i stres). Upravo zato, možda je najbolje za prvi put probati kod kuće. To će okruženje ujedno vama biti i najmanje stresno, jer dijete (a i vi) ima najmanje publike pa neće biti tog dodatnog stresa Hoće li netko zvati socijalnu službu ako pustim dijete da vrišti?. Naravno, prvi put kada izvedete takav neki manevar, djetetu neće biti ništa jasno i vjerojatno će se praviti da se to nije dogodilo. Ipak, reakcija bijesa bit će nešto manja, jer ste prepoznali njegove emocije i pokazali razumijevanje za njegove želje, unatoč neispunjavanju prohtjeva. Štoviše, mogli biste se iznenaditi i isprve uspjeti u svom naumu preodgoja. No nemojte se previše odmah poveseliti: morate isto uspjeti napraviti i na javnome mjestu.
Postoji li razlika s obzirom na djetetovu dob?
Postoji razlika s obzirom na djetetovu kognitivnu zrelost. Na primjer, teško da će vas dijete od godinu dana razumjeti ako pokušate primijeniti ACT metodu. U tom slučaju vi odabirete alternativu za dijete. No s druge strane, dijete od godine dana neće imati prkosni ispad bijesa nasred dućana i puno ćete ga lakše smiriti. Ispadi nezadovoljstva i „ne!“ faza počinju se javljati tek nakon dvije godine, kada dijete počinje graditi svoj vlastiti identitet i razlikovati sebe od svoje majke, upravo zbog kognitivne zrelosti. Upravo će vam u tom razdoblju biti najteže koristiti ACT metodu (2-3 godine), jer djeca samo žele raditi suprotno od onoga što vi želite i jako im je važna ona zadnja faza: moć, nezavisnost i kontrola. Što su djeca starija, to im postaje važniji prvi dio ‒ da imaju osjećaj prihvaćanja njih i njihovih emocija.
Koji god pristup odaberete, a da ne uključuje emocionalno ili fizičko zlostavljanje, važno je da budete dosljedni. Uvijek i svugdje!
