Silno smo željeli bebicu suprug i ja, i nakon pola godine truda želja nam se i ostvarila.
Termin: 10.9.2011. Tlak mi je cijelu trudnoću bio uredan, kao i šećer i štitnjača stoga sam se cijelu trudnoću osjećala više nego odlično.
Priželjkivala sam curicu no najbitnije je bilo da je zdrava što se također ostvarilo – stiže jedna mala zdrava curica.
Na dan termina se nije ništa događalo, moje malo zlato je bilo teško 3.800 – 3.900 i nije se dalo van.
MALECKA JE ŽELJELA OSTATI
Na ctg-u su nam rekli da dođemo 13.09 na kontrolu. Tada su ustanovili visoki tlak pa me doktorica nakon pregleda odlučila zadržati u bolnici.
Na odjelu mi je glavna sestra rekla da to uopće nije visoki tlak i da nema pojma zašto me doktorica ostavila u bolnici, ali ostala sam iako sam se odlično osjećala. Navečer mi je ista doktorica napravila ultrazvuk, sve je bilo u redu, beba je težila četiri kilograma, samo me obavjestila da će me ujutro poroditi.
Noć mi je bila teška, nisam spavala i stalno sam razmišljala o tome šta me čeka. Nije mi ni olakšala cimerica jer je stalno zbog nečeg cendrala, a meni je trebalo malo mira i snage da se pripremim za sutrašnji dan.
KAOS U GLAVI
Nekako sam bila uvjerena da ću prirodno roditi, čak sam ostavila i tanki lančić jer ja sam znala da će sve to ići lagano prirodnim putem.
Ujutro su mi napravili obradu i stigao je suprug, bila sam spremna za rađaonu. No doktor koji me pregledao na stolu nije bio zadovoljan što su me poslali na porođaj – voda je mliječna, ne otvaram se, tlak mi je u redu… Odmah mi je u glavi nastao kaos. Doktorica ga je uvjeravala da mi je termin prošao s čim se on nije slagao jer su mi, kako je rekao, krivo izračunali. Nije mi mogao probušiti vodenjak, u međuvremenu su mi dali drip, izredao se cijeli niz doktora…
SUPRUG JE OLAKŠAO POROĐAJ
Moj muškarac cijelo me je vrijeme ohrabrivao, za što mu veliko hvala…Sati su prolazili, mene je sve više i više boljelo, a nisam se otvarala.
I tako do navečer kad je bol postala sve jača. Trudovi mi nikako nisu prelazili 80, već sam bila i slaba, ali su me malo opuštale smiješne situacije sa suprugom, kojem su u jednom trenu pukle i one bolničke hlače, a umjesto vode, od doma mi je donio – vrhnje za kuhanje.
Sad kad se toga sjetim, bilo mi je puno lakše uz njega i bol je bila puno manja.
Oko 21 sat više nisam mogla izdržati, dali su mi injekciju protiv bolova, a trudovi su pali na 20 – u tom trenu mi je kroz glavu prošlo kako sad opet moram čekati kako bi se povećali, a snage je bilo sve manje. Pola sata kasnije je doktorica rekla da moram na carski rez.
Moram još jednom spomenuti kako bih se pet puta radije mučila cijeli dan i rađala prirodno no to nije bilo moguće.
Dali su mi lokalnu anesteziju, suprug je strpljivo čekao u rađaonici i 45 minuta kasnije začula sam plač…
ZLATO JE STIGLO
Prekrasan je osjećaj kad čujete da je to malo stvorenje koje je u vama raslo devet mjeseci zaplakalo, živo i zdravo, teško 4029 grama i dugo 50 centimetara. Preplavila me neizmjerna sreća.
Sestra mi je moje prvorođenče stavila tri puta na obraz da ga vidim. Prve riječi su mi bile "Isuse, kako si lijepa…". Suze su mi potekle i bilo mi je jako žao što ne može ostati samnom.
Sljedeće jutro su me oko šest sati odvezli k njoj – bila je vrijedniija sto puta veće boli od one koju sam prošla i sad vidim da to uopće nije onoliko strašno koliko se činilo.
Porođaj, ma kakav i koliko dug bio, najljepše je iskustvo koje mogu s ponosom zapisati u svojem životu!
≈Želite nam ispričati svoju priču s porođaja?
Pošaljite je na e-mail redakcija@stampedo.hr≈
