Ponekad nam se čini da što god napravimo, dijete nas ne želi poslušati. Pri tome najmanje učinka ima ono klasično odraslo: „Molim te pospremi!“, pogotovo kod manje djece. U tim situacijama roditelji onda obično pribjegavaju različitim metodama, a među njima je i metoda „ucjene“ tipa: „Ako pospremiš iza sebe, dobit ćeš bombon. Ako ne pospremiš, nećeš dobiti ništa.“
I koliko god se činilo kao ucjenjivanje, to je u biti sustav pozitivnog i negativnog potkrepljenja kojim se roditelj služi da bi regulirao djetetovo ponašanje – odnosno ono što je među populacijom poznato kao sustav nagrade i kazne.
Ne zove se ucjena, no je li dobro?
Kao i sve u odgoju djece – u određenoj mjeri i u određenim situacijama jako je dobro. Naime, na neki način djeca trebaju naučiti snositi odgovornost za svoje ponašanje.
Dakle, ako odaberem napraviti jednu stvar (poslušati), dogodit će se nešto (dobit ću bombon); ako odaberem ne poslušati, dogodit će se nešto drugo (neću dobiti bombon). Pri tome je jako važno istaknuti djetetu da je to njegov odabir. Na taj način, ako uslijedi negativno potkrepljenje, djetetu će lakše pasti ako mu se naglasi da je to bio njegov odabir (odabrao si ne pospremiti i sada nećeš dobiti bombon) te će naučiti da svako ponašanje ima posljedice.
Kod manje djece upravo je to način na koji se uči odgovornosti i primjereno postavlja granica. Na primjer, trogodišnjaci teško razumiju koncept „to nije lijepo“, jer im je to nešto apstraktno i nejasno. Uz to, sustav samoregulacije tek se počeo razvijati i treba im neposredna reakcija na njihovu akciju kako bi mogli učiti što je primjereno, a što nije. Također, dobro funkcionira i sa starijom djecom koja katkada imaju problema sa samoregulacijom.
Negativna strana
Dijete s vremenom treba razviti unutarnji sustav samoregulacije, a ne vanjski, isključivo temeljen na pozitivnom i negativnom potkrepljenju. Naravno, bit će situacija kada će trebati vanjski stimulans, no kako dijete bude odrastalo, treba postupno smanjivati takve situacije i uvijek pokušati potaknuti unutarnji sustav samoregulacije. Na primjer, dijete ne želi učiti neko gradivo koje mu je dosadno i ne zanima ga.
Prvi korak: „Vidim da ti je dosadno to učiti. Znam da ti se to možda sad ne da, no važno je imati dobre ocjene. Dobre ocjene i dobar prosjek su ti važni kako bi se mogao upisati u srednju školu koju ćeš htjeti i da bi mogao raditi u životu nešto što će te zanimati. Katkada u životu moramo raditi stvari koje nas ne zanimaju kako bismo došli do stvari koje želimo.“ Pri tome je važno uvijek cilj postavljati u pozitivnom obliku i biti usmjereni prema cilju – važno je imati dobre ocjene, umjesto važno je ne dobiti lošu ocjenu. Ipak, kod neke djece i u nekim situacijama ne pomaže poticanje unutarnje samoregulacije, bilo da dijete ne razumije koncept cilja jer mu je predaleko, u otporu je iz nekog razloga ili je nezainteresiranost prevelika. U tim slučajevima treba priskočiti vanjskom potkrepljenju.
Drugi korak: „Ako se potrudiš oko ovog testa, ići ćemo u kino za vikend / ići ćemo na jahanje / ići ćemo na izlet. Ako odabereš da ne želiš učiti, nećemo ići nikamo.“ Ovo je samo jedan od primjera, važno je da je potkrepljenje nešto što je djetetu važno i što nije djetetova osnovna potreba. Roditelji nerijetko pribjegavaju oduzimanju „elektronike“, što je isto u redu i nije djetetova osnovna potreba. „Prvo moraš učiti za test, onda ćeš dobiti igrice.“ Pri tome je naravno važno da smo uvijek dosljedni i konzistentni. Igrice nisu osnovno pravo, a dijete ionako ne bi trebalo previše provoditi vremena u igranju igrica.
Djeca kod kojih sustav ne pali
Naravno, postoji određen broj djece kod kojih ovaj sustav ne funkcionira. Osim djece s razvojnim poteškoćama i djece koja imaju probleme u ponašanju, primjer su i darovita djeca. Njima je vanjsko potkrepljenje u potpunosti nevažno, granica koja se postavlja njima mora imati smisla. Ako njima nema neku unutarnju važnost ili im je ono što ih tjeramo iznimno protiv osobnih uvjerenja, neće upaliti, koliko god bili kreativni. Štoviše, može samo produbiti i pojačati otpor. U tom slučaju treba razmisliti kako im se može približiti važnost stvari koju tražimo od njih, ili možda o nekoj alternativi, ako je moguće. Naravno, postoje stvari oko kojih nema pregovora (na primjer pranje zuba), i tu se uopće ne smije ulaziti u raspravu nakon što smo objasnili važnost prvi put.
Sve u svemu, metoda pozitivnog i negativnog potkrepljenja životna je metoda jer tako zapravo općenito funkcioniramo. Ipak, bilo bi dobro da to potkrepljenje dolazi iznutra. Na primjer, plaća je vanjsko potkrepljenje, no ako pritom volimo jako taj posao i/ili volontiramo negdje drugdje, onda je to i unutarnje potkrepljenje.
Tekst: Maja Bonačić, mag. psych.
praktičarka terapije igrom i NLP-a
