Draga moja Angelina!
Danas, kad si velika i prelijepa djevojka, teško je sjetiti se svih naših koraka, događaja i situacija, jer tvoja mama ružne stvari teško pamti.
Naša priča započela je prije 18 godina, u trenutku kada se tvoja mama suočila s najvećim izazovom, a to je bolest, bolest koja je trebala uzeti mi ono najvažnije – majčinstvo. Čim sam uspjela stati na noge, čim sam bila dovoljno jaka da pišem, tata i ja napisali smo prvo pismo jednom centru za socijalnu skrb (CZSS) i pitali što trebamo napraviti da posvojimo dijete. Koji smo samo šok izazvali među socijalnim radnicima – bračni par od 24 i 26 godina!
I sve smo obavili munjevitom brzinom, sve što smo mogli, i na Valentinovo (14.02.) došao je poziv, kratak, pomalo nestvaran: dođite tada i tada, djevojčica od pet mjeseci… i samo pet mjeseci nakon što smo krenuli u potragu za tobom.
Prvo što smo tata i ja ugledali bile su tvoje oči, oči koje nisi htjela ni u koga usmjeriti, oči s kojima nisi htjela uspostaviti kontakt…Zatim prsti na kojima nije bilo noktiju, i potpuno majušno tijelo. Kad su te stavili na naše ruke, bila si u jastuku i baš zato smo pitali: Rekli ste pet mjeseci, a ona u jastuku? Na to si ti bljucnula na mene svom snagom i dala mi do znanja da sam odabrana, da si dobila mamu.
Snaga ljubavi
Cijeli postupak do tog dolaska kući odužio se skoro mjesec dana. A ja sam svaki dan bježala s posla da te nahranim, da te previjem, da ti pjevam, da se navikneš na moje ruke i na moj glas. Stigla si kući s upalom pluća, s visokom temperaturom, jednostavno toliko sitna i bolesna da je većina ljudi i prijatelja pitala je li nam to trebalo.
O da, trebalo nam je, jer tata je prvih sedam dana disao pokraj tebe, spavao, jeo, samo te u tišini gledao i uživao u spoznaji da je postao tata.
Prve tri godine pamtim po svakom tvom koraku, napretku, po zubićima, operacijama, po neprestanom odlasku liječniku i razbijanju svih predrasuda koje su drugi stvorili. Bila si sve jača, veća, ja sam o tvom napretku pisala u svom blogu i zvala te princeza, imala sam mnoštvo pratitelja koji su pratili kako rasteš.
Najveći bedem sigurnosti oko tebe stvorili su bake i djedovi, čvrsti neprobojni bedem ljubavi gdje nitko nije mogao blizu tebe tko je htio pitati nešto što oni nisu htjeli da se pita. Kako si odrastala, počela si pitati i tražiti brata ili sestru. Bez obzira na to što si znala da si posvojena, to nije umanjilo tvoju jaku želju o dijeljenju, o bratu ili sestri. Zato smo odlučili krenuti u novu priču, priču koja i danas sve nas spaja u jednu obitelj.
Na kraju (nije kraj, samo se tako piše) sve što smo kroz školu prošli (znaš da mama ne pamti loše), očvrsnulo je našu vezu i dalo tebi sigurno mjesto gdje pripadaš. Znaš da tata i ja nikada nećemo biti daleko od tebe, tek korak dva iza tebe i da ćemo podržati svaku tvoju odluku ako će te činiti sretnom i ako će ona biti ono što te ispunjava.
A i u drugoj priči, draga moja Angelina, ti si isto glavni lik. 😉
Draga moja Ema Iva!
Pišući o tvojoj seki, osjećala sam se kao da ću u tvojoj priči ponoviti dijelove i sekine priče. Danas je tvoja seka kojoj se uvučeš u krevet centar tvog svijet, tvoj zaštitnik i tvoja “pobananjenja“ (Emina novotvorenica) seka.
Zadnjih pet godina naše potrage za tobom seka je uz nas uvijek pisala pisma, ili slikala ili nadodala svoju frustraciju što još jedna godina prolazi a ona nije dobila seku.
Ostvarenje sna
Toga dana seka i ja smo išle u školu popodne. Zazvonio je mobitel. Gospođa iz jednog centra (CZSS) pitala je jesmo i dalje u sustavu za posvajanje. Meni se žurilo, ali odlučila sam saslušati sve.
Kad sam sjela u automobil, seki sam samo rekla: Zvali su nas da imaju bebu za nas, zamisli, Angelina, bebu…
U sljedećim danima svi smo pokušavali pronaći sve stare stvari, gdje je krevetić, gdje su stvari, gdje je ovo, gdje je ono…Na dan kad smo krenuli k tebi, seki je srce skoro iskočilo iz grudi.
Kad su te donijeli, prvo sam primijetila OČI, ali ovaj put oči koje su me gledale, otvoreno, sigurno, velike smeđe oči. I prva rečenica koju sam izrekla bila je: Iste ste! – jer baš to proletjelo mi je u tom trenutku glavom: kako ste izrazito fizički slične.
Ti si se na sve to veselo i pomalo plaho osmjehivala, gledala nas radoznalo, uživala u tatinu ljuljanju. Seka se rasplakala kad te uzela u naručje, jednostavno nakon godina i godina čekanja dobila je dar koji je najviše željela – malenu seku.
Mali borac
Bez obzira na to što su liječnici rekli da će cijeli tvoj razvoj biti težak, ti si odmah, ali baš odmah!, pokazala koliko nisu bili u pravu. Već prve večeri kad si došla kući počela si pjevušiti. Ne plakati, pjevušiti.
Tata je jedva stigao uhvatiti kameru da snimi taj trenutak. I sve dalje što je bilo pred nama – liječnici, vježbe, pa opet liječnici – prošli smo k'o u snu, bez plača, bez odbijanja, snažno i s voljom.
Kad si s devet mjeseci propuzala, bilo je to točno onako kako sam očekivala: tvoje puzanje, da sjediš na tlu i odguruješ se nogama, osebujno, drugačije i prkosno tvoje.
Kad si kod logopeda s 15 mjeseci ČITALA slikovnicu, oni su mislili da ju znaš napamet, pa su ti dali neku drugu slikovnicu – i počela govoriti rečenice, a doktorica je samo šutjela otvorenih usta…
Kad si kod psihologa s 18 mjeseci rekla: Ne, želim se prvo igrati! – psihologica je od iznenađenja ispustila loptu (i u nalazu napisala da si tvrdoglavo dijete 😉
I tako si preko noći postala naše malo ČUDO.
Sada, u dobi od četiri godine, obožavaš dinosaure, znaš ih preko 50 imenovati, jesu li biljojedi ili svejedi, znaš koje su boje, gdje su živjeli, zašto su nestali… Imaš na mom pametnom telefonu svoje igrice koje igraš, rastavljaš riječi na slogove, čitaš si sama prije spavanja knjige, u zadnje vrijeme smišljaš pjesmice u rimi, sama…
I više od svega naša si najveća ljubav: kad sa sekom zaspiš, povezane i zagrljene, kad mamu ljutiš i onda staneš pred mene i kažeš „Ja tebe puno volim“, kad s tatom gradiš nemoguće građevine i izmišljaš imena gradovima i objektima…
Ljubav si bakina i dedina, koji koriste svaki trenutak da te „ukradu“ iz vrtića, da te nauče neku novu pjesmicu pjevati (jer nas tada danima zabavljaš s njom), da budu s tobom jer ih svojim vedrim duhom uveseljavaš i obasjavaš njihove dane…
A ja kao mama sretna sam što sam okružena svojim divnim kćerima, što se u njima zrcalim i sama, što uvijek, baš uvijek osjećam i znam gdje su i da su sretne.
Želite nam ispričati svoju priču?
Pošaljite je na redakcija@stampedo.hr
