„Što će biti, ispričat ću vam drugom prilikom…“ rekli ste nam prošle godine na naše pitanje o porođaju koji je bio pred vama. Kakvo je to iskustvo za Vas bilo?
E, da… porođaj. Taman iz Lava ulazimo u Djevicu, pomislila sam, „Pa, dobro“. Tu istu noć novi osjećaj u trbuhu , znala sam da polako počinje Nešto. Preko dana sam bila vrlo aktivna. S prijateljicama i mamom obavila kupnju i sve potrebno za povratak iz bolnice da se ima za „zamezit“. Kako se noć spuštala intezivirala se bol i ja sam u ponoć došla u bolnicu. Bila je to noć između 23. i 24. Kolovoza. Rodila 24. Kolovoza u 15:00 carskim rezom. Sve moje predodžbe o prirodnom porođaju pale su u vodu. Imala sam vrlo težak porođaj. Izmjenjivala su se i nemoć i bol i zabrinutost i strpljenje i smijeh. Naprosto nije išlo. Danas kad se sjetim i osvrnem na posljedice voljela bih da su doktori reagirali brže. Na porođaju sa mnom bila je prijateljica, koja bi puno bolje mogla predočiti porođaja jer sam ja bila shvrana od svih koktela lijekova. Međutim, nikakav strah mi nije ostao kao suvenir… I dalje mislim da je to događaj za ženu i ponovila bih sve, opet.
Opišite nam smotuljak koji ste napokon primili u naručje i što ste u tom trenutku doživjeli? Jeste li se rasplakali?
Došla sam sebi osam sati nakon operacije vrlo izmučena i činilo mi se da mi se pokralo razočaranje što beba nije odmah porođenju ostala uz mene. Kada sam shvatila da će je donijeti prvo što mi je prošlo kroz glavu da se želim urediti za najsvečaniji trenutak u mom životu. Kada su je donijeli, ja sam se rodila. Jedan trenutak toliko izmučena, drugi trenutak toliko velika. Bila sam vrlo dirnuta. Ljubav je došla.
Prošlo je deset mjeseci od rođenja Vaše kćerkice, čini li Vam se da je vrijeme prebrzo prošlo?
Vrijeme mi nikada nije brže teklo. Dani su sati, tjedni dani, mjeseci tjedni. I netko tko to nije prošao, zbilja je teško razumijeti to. Toliko je sve intezivno i bogato i novo i uzbuđujuće, ali i vrlo zahtjevno. Razmišljala sam kako je vrijeme prije teklo. Možda jednako brzo, ali ne tako intezivno i ispunjeno, ništa mi se nije vraćalo i ispunjavalo kao to malo biće, koje naočigled raste, kojem je dovoljna jedna noć da ujutro pokaže koliko je nov i zreliji.
Što Vam je u početku bilo najteže, a u čemu ste posebno uživali? Ili ste guštali u svakom trenutku s malenom, kao i u trudnoći?
Najteže mi je bilo razumijeti sve što je bilo van odnosa mama i beba. Zbilja sam imala provokativne izazove u tom period nevezane za bebu. Ona nije voljela vožnju autom i kupanje u prvih par mjeseci, imala je i grčeve, bili smo redovni posjetitelji Klaićeve pa možemo to nazvati „našim malim stresovima“ . Bio je to prilagođavajući period kojeg već danas gledamo kao uspomenu. Sve u vezi djevojčice bio je poseban užitak. Zahvalna sam i danas djevojcici koja je toliko živa i znatiželjna, ali nije plačljiva i „ne skače po mom nervnom sistemu“. Užitak je bio buditi se pokraj nje. Uživala sam u njezinoj strpljivosti , presvlačenju, reakcijama, dojenju, kretnjama, pogledima, čuđenju, mudrosti…
U kojim Vam je trenucima potpora supruga bila najpotrebnija?
Ja sam samohrana majka od četvrtog mjeseca trudnoće.
Jeste li imali problema s dojenjem, iscrpljenošću?
Maštala sam o tome da budem mama koja doji. Osim bolničkih prilagodbi nije bilo nikakvih problema. Dojim i danas i bit će tako sve dok Gala i ja budemo u dogovoru da je tako najbolje za nas. A, je li iscrpljujuće? Da, jest. Meni je ,uostalom kao i svakoj mladoj majci, potrebna i podrška i pažnja i pomoć. Trebalo mi je dugo da si priznam i dozvolim da mi je teško i da mi smije biti. To je ono što dugujem samoj sebi.
Kako ste doživjeli fizičke promjene na svom tijelu nakon porođaja?
Kako sam vrlo aktivan tip, nikada se nisam bojala da ću se „utromboljiti“ (hehe što god to značilo). Postoje promjene, ima i onih koje su mi strane i nepožljne, ali najveća promjena je to da je to tijelo s pričom, da sam postala majka cije i tijelo ima novu funkciju. Dobrovoljno sam odlucila uzivati u svakoj njegovoj promjeni. Jedem više nego u trudnoći ,ali i trošim se puno više. Sve dok dojim necu padati na kriterije koje sam imala prije.
Prošle ste nam godine otkrili da čekate djevojčicu no ime je ostalo tajna – pa otkrijte nam ga sad… je li bilo puno pregovora i dogovora ili ste ga čuvali „u ladici“ odavno?
Zove se Gala. Naravno, bilo je raznih kombinacija, varijante su se mijenjale kako se moj život mijenjao i sve do same prijave dijeteta strašno sam se mučila. Jedan san promijenio mi je prespektivu. Sanjala sam djevojčicu koja mi je rekla svoje ime. Taj san je ostavio snažan dojam na mene. Prepustila sam se svom instinktu. Tako je Gala dobila ime.
Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Mama&Beba br. 92
– kolovoz 2014. –
