Mama Patricia Nužda i njen partner Alen dočekali su sina Iana. Nazvali su se obitelj “Glavom kroz zid” jer su usprkos svim preprekama uspjeli i završiti faks i postati roditelji. Priča s poroda malenog Iana sve je samo ne obična, a piše je mama Patricia Nužda.
Kratko nakon prve godišnjice naše veze, doznali smo da sam trudna. Sreća je bila jednostavno neopisiva premda je Alen već neko vrijeme bio euforičan jer je jednostavno znao. Istovremeno me uhvatila i panika jer sam bila na petoj godini studija matematike. Alen me uvjeravao da će sve biti u redu i da se ništa neće promijeniti. Odlučila sam nastaviti normalno sa studijem. I tako kreće naša Priča s poroda!
Fakultet, svadba i stan!
Zimski semestar riješila sam bez puno problema. Još sam mogla u ljetnom upisati mirovanje, ali sam rekla da „idem glavom kroz zid“ i dogovorila sam s profesorima (veliko hvala svima) polaganje u rujnu jer mi je predviđeni termin porođaja bio 1. lipnja. Na kraju sam dva ispita dala krajem lipnja i početkom srpnja, a ostalo u rujnu.
Zapravo sam sama sebi, a i mnogima koji su sumnjali u to, dokazala da mogu, to jest da mi to možemo.
Alen je bio uz mene i kada sam bila na rubu da pustim sve, motivirao me. Motiviralo me i to malo klupko u meni, guralo me i govorilo mi “Možeš ti to, mama!” Da nam ne bi bilo sve prelagano i prejednostavno, odlučili smo još kupiti stan i napraviti malenu svadbu.
Kao što sam rekla, termin je bio 1. lipnja. Alen je priželjkivao curicu. Sve je prolazilo divno, nisam imala mučnina, bolova u leđima i sličnih tegoba. Bila sam aktivna, puno smo hodali, vježbala sam ‒ nisam tip koji sjedi, a i, na sreću, nisam morala.
Doznali smo početkom godine da je dečko i konačno smo se ozbiljnije primili razmišljanja o imenu jer prije tog su razgovori o imenu više bili komedija nego ozbiljna stvar (koliko smo puta rekli Brunhilda ili Gertruda, na kraju bi se curica tako i zvala). Odlučili smo da se zove Ian.
Lažni trudovi, sve do…
Tijekom posljednjeg mjeseca imala sam lažne trudove, ali sam čitala da se lako prepoznaju jer, čim promijeniš položaj tijela, stanu. Tako je i bilo, najčešće bi me uhvatili ujutro oko 6, 7 sati kada me Ian budio jer ga je valjda mjehur stiskao. Sve do 29. svibnja.
Otišla sam na WC, vratila se u krevet s, mislila sam, lažnim trudovima. Legnem, okrećem se, ustanem, hodam, ali ne prestaju. Kažem Alenu da mislim da je krenulo, ali ga natjeram da ode na trening jer nije još strašno. Ja sam, pak, otišla na dogovorene instrukcije iz matematike. Upozorila sam mamu dečka kojemu dajem instrukcije da imam trudove i da me, ako bude frka, odbace do Merkura.
Odradila sam instrukcije i došla doma, trudovi postaju nešto jači, ali mogu preživjeti. Alen bi rado bio ostao sa mnom, ali sam mu rekla da ide na posao.
Kako je otišao, na laptopu sam gledala seriju i usput informirala bližnje da je krenulo. Čula sam se s prijateljicom iz Londona i skakutala po pilates lopti. Oko 14 sati trudovi su postajali sve jači i bolniji, pa sam nazvala Alena da dođe doma. Otuširala sam se i odjednom ‒ pukao je vodenjak. Čujem Alena na ulici da priča na telefon, izvirim kroz prozor, a on me glasno pita: “Je l’ ti pukao vodenjak??” Ja se nasmijem jer sada svi znaju i kažem da je.
Nirvana uz epiduralnu
Dolazimo na Merkur i sve izgleda sjajno, otvorena sam tri centimetra. Nažalost matične stanice iz pupkovine ne možemo donirati jer se Ian pokakao u plodovu vodu, a to je kontraindikacija. Sve ide iznimno glatko. U jednom trenutku krenu mi se nekontrolirano tresti noge od bolova i odlučujem uzeti epiduralnu.
Alen je tu za sve što Ian i ja trebamo. Epiduralna je krenula djelovati i mogu se malo odmoriti, skakućem po pilates lopti i super mi je jer ništa ne osjećam. Kako je epiduralna popuštala, doktori odobravaju novu dozu i opet kreće nirvana.
Sada sam već otvorena sedam centimetara, ali nažalost nisam osjećala poriv za tiskanjem. Ianov ctg kreće divljati, pa doktori uzimaju njegov pH da vide da slučajno ne ide u kiselo jer to je znak da moramo na carski zato što beba ostaje bez kisika. Alena šalju izvan boksa. Glavni doktor odlučuje da me prisilno porode.
Stižu trudovi, ja stišćem, doktor mi pomaže i stišće trbuh, ali trudovi su sve udaljeniji. Odluka je da idemo na carski rez.
Mnoge žene imaju problem s carskim rezom jer im je oduzet osjećaj vaginalnog izlaska bebe. Ako mene pitate, to mi je, i kad sam pročitala i sada, smiješno. Porođaj je porođaj, hoće li moje dijete izaći vaginalno ili na izlaz u nuždi, nevažno je, samo čekam da ga upoznamo.
Potpisujem papire i žurno me vode u operacijsku salu. Dvije stvari prolaze mi kroz glavu: uskoro ćemo upoznati Iana i žao mi je što nisam vidjela Alena prije operacije. Uspavljuju me i sjećam se samo još lica anesteziologinje koja me budi u operacijskoj sali i govori da je sve prošlo odlično. Vode me u intenzivnu njegu, sama sam, pogledam na sat i vidim da je skoro 1.00, zovem Alena koji juri k meni. Dolazi on, a dolazi i naše malo čudo.
Priča s poroda: došao je Ivan
Medicinska sestra nas slika s Ianom i naš svijet dobiva novu dimenziju. Alen odlazi, malenog vode u sobu za bebe, a ja se idem odmoriti.
Kreću bolovi, pa mi medicinska sestra daje infuziju protiv bolova. Odspavam do jutra. Ujutro prvi put primam Iana, a on odmah traži hranu. Dolazi vizita i doznajem da je Ian rođen s 3650 g, 53 cm u 23.59 29. svibnja. Uskoro me prebacuju na odjel babinjača. Doktor koji me operirao kaže mi da ustanem čim budem mogla jer, što prije ustanem, brže ću se i bolje oporaviti.
Praksa je šest dana nakon carskog u bolnici, ali Ian i ja smo super i šalju nas kući nakon četiri. Dan nakon povratka šećemo se oko zgrade jer sam još malo slaba, ali guram. Oporavak ide odlično i svaki se dan osjećam sve bolje i bolje. Izgleda da se moje i Alenovo „glavom kroz zid“ isplatilo, a i naš je Ian odlučio doći do nas kroz zid, trbušni, ali zid.
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
