Godine 1988. rodila sam djevojčicu Ivanu. Imala sam 19 godina i nisam znala što je Downov sindrom, kako sazrijevati uz njega, treba li se boriti…
Ono što sam znala bilo je da je Nina (tako ju zovemo) najljepše i najslađe dijete koje sam ikada vidjela. Moja životna priča s djetetom koje je drugačije daje mi mogućnost da svoje učenike upoznam s vrijednostima za koje nisu ni svjesni da ih imaju.
Često se međusobno vrijeđaju ružnim riječima, dobacuju da je netko glup, retardiran. Tada imam potrebu reagirati odmah. Budući da nemam problema u komunikaciji s učenicima, nije mi teško s njima progovoriti i o nekim temama koje nisu vezane samo za književnost i hrvatski jezik.
Razumijeti drugačije
Profesor nije političar koji može govoriti a ne reći ništa. Jedan je od tipičnih primjera kako ih prizvati svijetu u kojem žive, a koji je tako dalek od internetske stvarnosti, spustiti ih na zemlju i uputiti ih da pogledaju oko sebe. Stvarnost je često surova, okrutna i sirova.
Pozovem ih u Vukovarske iskrice, udrugu za pomoć osobama s mentalnom retardacijom (koju pohađa i moja Nina), srijedom, kada njihova profesorica radi s onima koji su drugačiji, koji ne mogu sve, a žele. Kada ugledaju nespretne rukopise, usne koje teško sriču slova, ali i radost nakon jednostavnih ali obavljenih zadataka, postide se. To mi je i cilj.
Nina je završila osnovnu školu u Vinkovcima (prilagođeni program). Njene su uspomene lijepe i tople. Prva učiteljica je odradila svoj posao i nesebično bila ponosna na činjenicu da je Nina prvo dijete s Downovim sindromom koje je u povijesti vinkovačkog školstva integrirano u redovitu nastavu. Nina je završila i srednju strukovnu školu u Vukovaru. Moja mala pomoćna krojačica. No nakon završenog školovanja (na koje ovakva djeca imaju pravo do navršene 21. godine) postavljalo se pitanje: što dalje? Što se tiče države, moje je dijete u malom gradu kao što je Vukovar bilo prepušteno svojoj obitelji. Aktivnosti koje sam smišljala za nju nisu bile dovoljne. Ni danas – a ima 25 godina – liječnici nisu sigurni i ne prognoziraju do kada traje napredak. Budući da država nema osigurana rješenja, nas nekoliko mama odlučilo je preuzeti stvar u svoje ruke. Skupili smo snagu, znanje, volje, hrabrost i ljubav.
Vukovarske iskrice djeluju u gradu već petu godinu. Djeci smo (a oni to ostaju do kraja života, bez obzira na godine) osigurali uvjete za druženja s prijateljima, osjećaju se sigurnima, imaju svakodnevne aktivnosti. Oni su dokaz da takvi mladi ljudi, u okolini koja ih prihvaća i voli, još uvijek napreduju. Mi smo i gradu i državi pokazali da nećemo sjediti, kukati, plakati i moliti.
Iskrice nade
Dali smo komadić sebe, a zauzvrat smo dobili puno više. Ne podržavam roditelje koji se, nakon što shvate kako njihovo dijete stvarno ima posebne potrebe, zavuku u kuću, ne komuniciraju, skrivaju svoje osjećaje i strahove.
Uvijek kažem da mi je Bog dao Ninu jer je znao koliko ću ju voljeti. Ona mene treba isto kao i ja nju. Često mi nakon napornog dana njena oduševljena priča o tome što su radili u udruzi, tko ju je nasmijao, a tko rastužio, daje radost sutrašnjeg buđenja. Ona je moj dar s neba.
Smijeh je lijek
Uz nju sam tek spoznala koliko sam jaka, koliko još mogu dati. Tako mi ni četiri operacije, ni rak, ni crne prognoze nisu mogle ništa. Imala sam nju. Snagu sam crpila iz svog najjačeg naoružanja – osmijeh i crni humor.
Nisam dopuštala da me itko sažalijeva. Nisam htjela biti jadna i bolesna. I samo sam tako mogla pobijediti. Njena radoznalost i urođena dobrota, osmijeh i otpjevana pjesma nagrada su za svaki napisani projekt, probdjevenu noć i poslani dopis. Ništa nije teško ako znate da vas ona čeka. Iz naše kuće i inače uvijek odzvanja radostan smijeh. Jezičarka sam pa često njene smiješne izjave zapisujem u istu bilježnicu u koju zapisujem i učeničke bisere. Nakon uspješnog nastupa s udrugom ona kaže da joj na oči udare suze sretnilice i veselice. Kada ju dođem poljubiti za laku noć, moli me da ne ugasim svjetlo jer onda ne vidi zaspati. Ona na svijet gleda otvorenih očiju, radoznalo i pozitivno.
Možeš sve što poželiš
Nastojimo što više zdravih ljudi uključiti u rad udruge – poneki tek tada shvate koliko su sretni u životu jer se sudbina nije poigrala s njima. S malo ljubavi i smijeha mogu usrećiti one koji su drugačiji. Svojim učenicima često govorim da mogu ostvariti sve što požele, a neće.
Kada dođu među mlade koji ne mogu sve, shvate o čemu govorim i postanu svjesni vlastite snage i odgovornosti.
Tako se najbolje razvija poštovanje, tolerancija i razumijevanje.
