˝Popij nešto da nazdravimo˝, neuspješno su me nagovarali prijatelji na proslavi mog 30. rođendana. Nisu tada znali da sam dan ranije saznala najljepšu vijest – prvi put u životu postat ću mama!
Bila sam jako sretna, ali sam se i čudno osjećala znajući da u mom trbuhu kuca malo srce. Rodila je svaka trudnica, pa valjda ću i ja, hrabrila sam se cijelu trudnoću.
S 14 kilograma više jedva sam se dogegala tog sparnog rujanskog ponedjeljka na pregled u Vinogradsku bolnicu. Mali nogometaš u trbuhu je divljao, a meni je bilo toliko vruće da sam se ispred ulaza polila vodom. Bila sam uvjerena da će me ostaviti u bolnici.
Nakon šetnje – porođaj
"Otvoreni ste jedva prst. Kad onaj gore odluči, rodit ćete", ponovio je liječnik isto što je rekao i prošli tjedan. Kontrola tek u petak! Termin mi je bio za tri dana.
Osjećala sam se kao buhtla. Noge su mi oticale pa više nisam mogla ni puno šetati. Iako teško pokretna, idućeg sam dana otišla na Jarun. Poslijepodne sam počela osjećati bolove slične menstrualnima, ali nisam tome pridavala pažnju. Ma budalo jedna, uvijek krivo radiš, nisi smjela u šetnju danas, govorila sam si. Nisam dignula paniku onako kako samo ja znam, nego sam nakon druženja s prijateljicom otišla ravno u krevet.
Oko jedan ujutro – šok! Bolovi su se pojačavali, a pojavila se i lagana sukrvica. Trudila sam se ostati pribrana. Probudila sam supruga, zgrabila torbu i pravac Vinogradska.
Avantura u predrađaonici
Možda su to trudovi, mislila sam, a opet, nisam bila sigurna. "Otvoreni ste prst. Na odjelu nema mjesta pa ćete noć provesti u predrađaonici", govorio je liječnik dok sam ležala prikopčana na CTG.
Supruga nisu pustili sa mnom. Počelo mi se spavati pa sam jedva čekala da me smjeste u krevet. A jesam se prevarila… Iz rađaonice su dolazili takvi urlici i krikovi da ni uz šaku tableta za spavanje čovjek ne bi mogao zaspati. Blagi trudovi odjednom su se pretvorili u užasno bolne.
"Dajte mi nešto, molim vas", urlala sam kao luđakinja. Od muke i jada počela sam plakati. I svakih deset minuta morala sam na toalet. Oko šest ujutro više nisam bila sposobna za ništa. Grčila sam se od bolova. Sestre su me opet priključile na CTG, a ubrzo se pojavila i svita liječnika.
Opet na pregled. Sagnuta sam šetala kroz hodnik dok su me vodili do ordinacije. Supruga je uhvatila panika kad je vidio kako izgledam.
"Molim vas, umrijet ću, dajte mi epiduralnu", u totalnom transu govorila sam sestri i liječniku, iako nisam bila načistu sama sa sobom uzeti je ili ne uzeti.
Čini mi se i da sam nešto morala potpisati, zapravo samo pošarati, jer nisam imala snage držati kemijsku olovku. A kad je epiduralna počela djelovati – ekstaza. Suprug je u rađaonici bio uz mene pa smo se lijepo i napričali. Čak sam malo i zaspala.
Komplikacije su zasjenile veselje
"Najbolje je da vam više ne dodajemo epiduralnu, bolje vam je da rodite bez nje. Pojačat ćemo drip i sve biti gotovo kroz pola sata", rekla je liječnica oko 12.30 sati. Postala sam užasno žedna pa je suprug strpljivo močio pamuk u vodu i vlažio mi usta.
"Upomoć, dajte mi nešto! Neću rodit' nego umrijet", vikala sam nakon 45-minutnog mučenja. A onda strah i panika koju nikad u životu neću zaboraviti.
Maleni je već bio u porođajnom kanalu i nije mogao van. Lagano sam gubila snagu od bolova. I onda opet šok! Na CTG-u sam vidjela da otkucaji bebina srca slabe, a on ne izlazi.
Glavna je liječnica zabrinuto pitala: "Tko je radio procjenu bebine težine?" (A tjedan dana prije porođaja procjena je bila 3200 grama i 50 centimetara.) Moramo ga pokušati gurati. Pripremite i vakuum u slučaju da nam bude trebao.“
Zanijemjela sam od straha. Više nisam znala što je trud niti kad trebam tiskati. Odjednom su se oko mene stvorili valjda svi doktori koji su radili toga dana. Supruga su poslali van.
Najljepši glasić na svijetu
Ajde, možeš ti to, neka boli! Izdrži! Bolje da meni nešto bude nego bebi, ohrabrivala sam se. Dva doktora legla su na moj trbuh i gurala bebu, a ja sam morala tiskati. A koji su to tek bolovi bili…
"Ajmo sad! Ide trud, idemooo! Mama, daj sad sve od sebe", govorio je jedan od liječnika.
U tom trenutku čula sam najljepši glasić na svijetu – glasić svoga sina. Oh, kako sam samo sretna bila! Suprug je uletio u boks. Prvi put u životu vidjela sam mu suze u očima. Maleni smotuljak stavili su mi na prsa. Cijeli svijet mi je stao…
5.9.2012. u 14.29 sati. Najljepši trenutak u životu. Apgar 10/10, težak 3940 grama, dug 53 centimetara. Taj trenutak kad dijete stave na tebe ne može se mjeriti s nikakvim bogatstvom niti društvenim statusom.
Iz rađaonice sam izišla tek oko 20 sati jer je liječnicima ostao komad posteljice pa su me morali uspavati. Iako sam sva bila u šavovima (koji su nakon četiri dana popucali) i oporavak je bio dug, opet bih sve ponovila.
Nema mi ljepšeg buđenja nego kad me moj mali frajer svom snagom počupa za kosu.
≈Želite nam ispričati svoju priču s porođaja?
Pošaljite je na e-mail redakcija@stampedo.hr≈
